Italijanski pisac Lorenco Citadini (Treviso, 1990), pjesnik, kantautor i doktorant na Univerzitetu u Malagi svoj umjetnički put bazira na putopisnoj književnosti, okrenut prvenstveno Italiji i Španiji, ali i Mediteranu kao narativu svog bića, identiteta i sudbine. Kao kulturni djelatnik, zajedno sa pjesnicima Silvestrom Nerijem i Pedrom Gonzalesom, već nekoliko godina objavljuje godišnjak Mediteranske sveske (Quaderni Mediterranei) nastao iz želje da sakupi i prevede glasove, zvukove, boje i mirise mediteranske kulture, njena vijađa, muziku i poeziju. Kada su mu saopštili da zbog dijagnostifikovane leukemije mora da se suoči sa pet mjeseci bolničkog liječenja i brojnim terapijama transplatacije koštane srži, odvažno je izjavio da su pisanje i muzika dvije stvari koje mogu spasiti od bolničke čamotinje. Kao istančan kantautor, u svoja tri albuma, objavljena u Veneciji, govori o svakodnevici, ljubavi i iskustvima ukazujući na vremena globalističke histerije koja satiru male narode i kulture kroz potrošačko-konzumerski princip življenja. Zato, od izvještačenog svijeta pravi radikalan otklon i okreće kormilo u svijet slobode, putovanja i prirodnosti.
Ovaj stvaralac, kao svojevrsni vulkan ideja i strasti i arhivist romantičarskog Sredozemlja i njegovih puteva, u novoj knjizi Putovanje i druge nostalgije (Viaggi e altre nostalgie) ispisuje pjesničke sage posvećene nostalgiji za putovanjem. Autor dugog zarona ne istražuje glamurozne i egzotične destinacije poput onih koje su nas natjerale da volimo La vie del Canti (Bruce Chatwin) dok pokušava da odgovori na pitanje, zašto muškarci, umjesto da ostanu mirni kod kuće, idu sa jednog mjesta na drugo. Istovremeno, bogat jezik, slikovit ambijent i suptilna metaforika knjige ni najmanje ne evociraju onaj klasični vid Beskonačnog putovanja kao kod Klaudija Magrisa prožetog mjestima drugačijim od drugih. Konačno, ove priče nijesu ni putokazi Paola Rumiza, onog tragača Hanibalovog puta u Italiji ili skrivenih samostana, od Urala do Vladivostoka, u potrazi za blagostanjem. Citadinijevi putevi su više minimalni i kraći ali ništa manje spremni da povežu dušu gradova i njegovih raznovrsnih stanovnika.
U ovim poetskim pričama nije presudno važna veličina mjesta ili grada, njegova tradicija i ugled. Predmet pjesnikovog hodočašćenja mogu biti metropole poput Napulja, Barselone, Porta ili Milana ali gradići kao Casetta delle Fate, Caorle ili San Boldo, sa pomiješanim mirisima lavande, oživljenim legendama i snovima, te alkoholima muzike u vjetru, opiće nas bez povratka i ostaviti bez daha preporođene i istrajne u namjeri da budemo Lorencovi saputnici na ovom sredozemnom putešestviju do nepoznatog, do baklji juga u nama samima. Instrument ove knjige je putovanje, u svom doslovnom i alegorijskom, konkretnom i virtuelnom značenju, kao princip unutrašnjeg rasta, okretanja prema novim pravcima. Istovremeno, to je čuđenje i emocija koja dovodi do osećaja uzvišenosti. Mi smo putujući bend, mi smo gitare na ulicama. Mi smo hodočasnici na putu za Santiago. Mi smo simultani tumači kultura. Pjesnici i prevodioci graditelji su najljepših mostova na Mediteranu.
Naklonjen atmosferi i tradiciji malih gradova i ribarskih sela, preporođen ljepotom akorda u maestralima i nijem pred drevnim kastelima, autor je putovanje, kao svaki pravi Mediteranac, pretočio u hodočašće!
Ovo je putovanje u nepoznato, iznenadno i nedokučivo, zatečenost i busola u isto vrijeme. Ova knjiga, takođe, ima misiju istraživanja najrelevantnijih i tradicionalnih pitanja vezanih za narode i zemlje Mediterana kako bi se unaprijedila njihova saradnja i razvoj. Ko to može ljepše, solarnije i dugoročnije reći od nadahnutih mediteranskih naratora i erudita, boraca za Mediteran i njegove civilizacijske medaljone, poput pjesnika Lorenca Citadinija. Takođe i što je najvažnije, ova knjiga je još jedan kamenčić u beskrajnom mozaiku bratstva mediteranskih naroda i kultura! Samo zajedno, hrabro i glasno možemo čuvati žar svog mediteranskog ognjišta i njegove raskrsnice i moreuze učiniti putokazima ka vječnom. Svaki korak je zaveslaj, svaki pogled zaron a svaki izlazak iz gradskih lavirinata i ponovni ulazak u njih, s ciljem da ne izađemo nikada, zapravo plovidba bez kompasa i sidra. Eto Mediterana kakav je bio i kakav bi trebalo da bude danas!
Be the first to comment