U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo Anku Žagar.
Priredio: Božidar Proročić
Anka Žagar rođena je 1954. u Zamostu u Gorskom kotaru. Polazila školu u Plešcima, Čabru i Zagrebu, gdje je diplomirala na Filozofskom fakultetu. Objavljene knjige pjesama: Išla i sve zaboravila (1983.), Ona on (1984.), Zemunice u snu (1987.), Bešumno bijelo (1990.), Nebnice (1990.), Guar, rosna životinja (1992.), Stišavanje izvora (1996.), Die Besanftihung der Quelle (2008.), Male proze kojima se kiša uspinje natrag u nebo (2000.), Stvarnice, nemirna površina (2008.), Crta je moja prva noć ( izbor, 2012), Songiforme (2013.), Pjevaju razlike tihotapke (2015.),Murmure de la matiere (izbor, 2018.)
TAMNI VRH JEZIKA
snježenje. jezik moj. bijela točka
odakle tebi pada snijeg, raste kosa
iz crnoga ti djevojčica plače
čim vidi mrak, umorna je kao voće
i zaspi na vrh jezika
snježenje. obrnuta bol koju treba sačuvati
mekanu kretnju, šapu od okomice kojom bi
se taknula površina kože, sva od usijanja
snjegovina. ne. ne. snježenje, tekuća glazba
glazba sebe same, duge bijele trave
plesni glas kako pada, bez povijesne razlike
u trbuh od mrlje, odakle tebi raste križ
golo rame zemlje
snježenje. jezik moj. ekran od sipkosti
kamo ide duša. zar je ikad bila
uhvatljiva u vrijeme (dah koji piše)
tiho tijelo snijega
zatvori ti taj motiv
u živi bok ga rani
planinu bijelu kao upitnik
NEKA TIGROVI SPAVAJU
pronježite im zemlju na kojoj
u bešumnim šapama cvjeta noć
drhtave strune u mišićje se
svijaju i lišće je lišće je lišće
neka tigrovi samo spavaju
uzgibana crta fluorescentnih leđa
valovlje se mreška, u mreži je noć
sjaj je san presavijen u krv i ćuh
je mačji šaputav sav po koži (on
sapet je u kožu koja je žar-i-gar)
to nečije srce spava u tigrovu srcu
prosijava kroz krzno zlatna rešetka
prašuma se kruni svjetlopisom
gregor u sunce oblači slovo po slovo
neka ih tigrovi u njihovu domu spavaju
GUAR, ROSNA ŽIVOTINJA
2.
kruna. i zadrhti
kao ptičja zjenica
kad prolazi vjetar
koje je boje bol
koje je boje bol
i još malo trese s
titra dahom, zbiva se
kaže: daj mi svoj jezik
obrubit ću ga svojim
jezikom, okrunit ću ga
da sav zlatan, skoro
bešćutan, bio je
zlatnom krunom otrnjnen zrak
a kreneš li unatrag
zaboravit ćeš:
gdje vrši se žito
u duši je sumrak i
ne zna ne zna
kako je
kad prođe pjesma
jednostavnost se
ne može naučiti
da bude kao:
a onda sam pomislila na tebe
4.
olovko, kome sam stala na sjenku
da se mrtav igra mojim prstima
ali to mi više ne možeš reći
to mi više ne možeš reći
jer
već mi govoriš
majko, ti se mrtva
iz mene
igraš mojim prstima
i ne pomaknem se
da ne zatrudnim
ispočetka
gdje mi se pjesmo
u mrtvu zemlju skrivaš
zato mi se žuri
zato sam teško
i što mi je olovka bliže bliže
to si između više ti
– kindertotenlieder
12.
i ruka mi je uvis pala:
odakle se rađaju mrtvi
tko je začeo ljiljane
kako miriše vječnost
ima li ona kost
ima li ona tu činjenicu
raste li u meni dijete
tko upravlja ovim prstima
bijelo
gdje si
prije sebe
bilo
16.
tko je dovršio oblik
nije dušu
ona oko njega
još leti leti
valovita
moja ruka
pahuljasta
kao krhotina
budućega
ODLAZI FLEKA, ODLAZI SRCE
prespavati, kažem
na tržnicu, na tržnicu
gdje hrani se nečija znatiželjna svjetlost
gdje voćni mrtvaci i lisnatorosni i povrtni i
i korjenasti neki, svi mrtvi nudisti isti isti
i mala obrubljena punina – subota je
to gusto žamorno tijelo i šumna ti duša
subota – glad puštena s lanca
o kako žamor najljepše vijori kroz život
mi žene dakako kroz plač izlazimo
i čovjek na uglu koji prodaje kišu
i sredstva protiv mrlja
viče nema tu što, nema tu što
otići će, evo već odlazi fleka
od olovke od kemijske, od smijeha masna
od rđe svakojake, od život nespretna
evo odlazi fleka, odlazi i slobodna je
a ne ne, ostavi mi to
ne čini to, kriknem samo ja
odlazi li fleka, odlazi srce
i ulični vjetar zanjiše lišće ovo
turobno
mene ne
kao da nešto neutješno odlazi
a nešto baš ne
odlazi fleka, odlazi srce
sve dok je i nema stvarnosti
i nema što odlaziti
s bluze na prsi
ABECEDA, NIČIM IZAZVANA
stvarnice gledati
kako se snijeg
u njima budi
i. ništa
oblik će se sam
obući u sebe. izotići
zapisati, zasijati pustinju
milosti puno probodeno more
sve ušutnjeno
prosijava se
misli dok se još njiše
a što bi stablo obuklo
uskliknulo bi!
Foto: blog.dnevnik.hr
Be the first to comment