U srijedu, 18. jula 2018. godine, otvorena je izložba slika Naoda Zorića. Izložbu je u Galeriji “Velimir A. Leković” otvorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa.
Tekst dr Anastazije Miranović, sa otvaranja izložbe objavljujemo integralno. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Naod Zorić – odraslo, malo dijete kojeg je neka sila nebeska odredila umjetnikom… da slika svoje djetinjstvo, svoju mladost, porodicu, sve svoje žive i mrtve… Tako kaže Naod. No, treba staviti u riječ Naoda Zorića. Nikola Kusovac bi rekao: E ne može! Morate uhvatiti ono iza… A ljubav prema onome iza, u Naodovom slučaju, po riječima Emira Kusturice, jača je od onoga što vidimo. I tako redom..Pisala su o Nadovom slikarstvu „prva pera“ kritike ovdašnjih i regionalnih prostora. Aktuelni i danas, ti tekstovi mogu da stoje pored najnovijih Naodovih radova, jer se Naod ne mijenja u iskrenom, posvećenom, suštinskom osjećaju i odnosu prema slikarstvu, životu.
Naodove slike su „barjaci“ crnogorskog identiteta, esencijalna, značenjska stigma pripadanja sebi, svom geografskom i kulturnom pejzažu, svom biću. No, nije Naod prvi crnogorski umjetnik koji je svojim djelom oslikao Crnu Goru likom vlastitog naroda. Pomenućemo, iz novije istorije, naizrazitije – Lubarda, Dado, Gvozdenović, Živko Nikolić. O književnim paralelama da i ne govorimo. Međutim, momenat nadrastanja ikonike slike, kada repetitivnost pojavnog transponuje semantiku viđenog u „opšte mjesto“, u univerzalnu vrijednost, je onaj određujući momenat, koji je samo nekoliko umjetnika s ovih prostora prepoznalo i artikulisalo u svom radu u/kroz civilizacijski hod sopstvenog naroda u opšte prihvaćene globalne umjetničke vrijednosti. U novijoj crnogorskoj istoriji umjetnosti svakako je to djelo Naoda Zorića.
Kako to Naod progovara jezikom predaka, okružen izmaglicom sjećanja vremena prošlih, vremena čojskih i junačkih, koja bivaju okosnicom njegovog likovnog i filozofkog stratišta. Kada to ćivot postaje život, a izborano lice epitaf i lament opštevažeće mudrosti, koja se ne spoznaje iz knjiga, već je ona sama knjiga života, vjekovima pisana na isti način. Samo se čitanje i čitaoci mjenjaju. Tu nam Naod svojim djelom ukazuje i pomaže da pronađemo put ka istinskom smislu, ka onim trajnim ljudskim vrijednosima, kojima se crnogorski narod vazda ponosio i po čemu je pjesmom i slikom i svojim svekolikim likom bio štovan u svijetu. Ta, Naodova istina, zapravo, je iskrena slika svijeta kojem pripadamo, bez uljepšavajućih simulakruma savremenog doba. Naod je prepoznavši istinu prvo u sebi, svom đedu i bližnjima, odlučio progovoriti narodskim likom, osvješćujući kroz svoje likovno Vjerujem oba principa odanosti – sebi i slici, znajući da tako rijetki, dragocjeni trenutci njihovog spajanja su oni iskričavi iskoraci duha nanovo spoznate istine koja se pretvara u trajnu vrijednost.
Ako, pri tom, uzmemo u obzir crtačku bravuroznost Naoda Zorića, koja podsjeća na Toškovićeva najbolja „izdanja“, onda se nekako prirodnom nameće paralela Gvozdenović-Tošković-Zorić. S Gvozdenovićem blizak u temi, sa Toškovićem u njenoj egzekutivnoj artikulaciji, Zorić je izgradio posve ličan umjetnički rukopis. Specifikum Naodovog likovnog pisma krije se u njegovom osobenom umjetničkom kodu, lakoći crtanja i istovremenoj težini crteža, direktnom dominantnom anfasu i zbunjujućim bojenim mrljama, oslikanim tamnim partijama platna i nekim kao nedovršenim, gdje umjetnik kroz igru kontrasta gradi „neočekivan“ ekspresivni likovni vokabular. Likovna epika Nodovog slikarstva krije suptilne lirske ispovjesti. Posvećenost detaljima na slici očigledna je kroz bogatstvo tradicionalnog „aksesoara“ – krpe, marame, kape, gusle, ordenja, lule, sablje… podrška su protagonistima priče, akterima dijaloga kojeg narator Naod vješto vodi sa sobom, …sa nama i usmjerava tok priče u željenom pravcu. Direktnost obraćanja je očigledna u pogledu i stavu, i to je zapravo ono najvažnije što nam umjetnik uporno pokušava reći – da nam ne treba inportovana leksika da bi se ispričala naša priča, da svijet nećemo privoljeti dodvoravanjem i oponašanjem onoga čega se već zasitio, ma koliko to bilo dobro. Male, lične, izvorno ispričane istine fokusiraju pažnju i čine ih prijemčivim svim čulima.
A sa Naodovih slika osjećate, zapravo, „čujete“ dim savijenih cigareta duvana iz požutjelih, vlažnih, nikada dovoljno okrečenih soba, vidite zabrađene starice oko ognjišta, čo’ek -žene koje uvijek imaju za kim da nose crninu, čujete zvona i praporce, ali i dovike, čojkanja i zdravljenja s obližnjih proplanaka, nosatih, brkatih, gorštaka, umotanih glava. Neopisiv je taj miris Crne Gore, oku dalek i neuhvatljiv, nošen u gorštačkom genu, ovjekovječen u Naodovim slikama nemirom linije iskonskog crteža. Iako je crtež „krvotok“ Naodovog likovnog Jesam, osjećaj za boju, njene fine odnose, njome definisana akcentuacija određenih kompozicionih partija, govori o specifičnoj „fenomenologiji disanja“, i onim suptilno nijansiranim stanjima duše, koja bojom izbijaju na površinu.
A Naod Zorić, onaj od prije trideset godina i ovaj sada su isti, u slikama i u životu, jer tu Naod ne pravi razliku. Obogaćen za koje putovanje više, zapravo je samo spremniji sa povratke rodnoj Đurđevića Tari, Cetinju, Baru, Kolašinu – ognjištu – Crnoj Gori. I za tirideset godina stojaćemo začudno/zamamno pred vlastitim likom u ogledalu, pred istim /novim slikama Naoda Zorića, pred našim sopstvom.
