Jame i pećine na području NP,,Lovćen” (II)


Pišu: Božidar Proročić, stručni saradnik i Ana Uskoković, biolog


       Prilikom obilaska terena koje smo obavili u periodu od 4. do 17. decembra 2020. godine posjetili smo veliki broj speleoloških objekata na području NP ,,Lovćen.” Pored navedenih izvještaja speleoloških ekspedicija koje su istraživale ovaj predio uključili smo i lokalnu zajednicu, (mještane) kao i ,,Slobodne penjače Cetinje-Alpinistički klub” sa gospodinom Rajkom i Dejanom Popovićem. Ovaj put su naše kolege, službenik zaštite NP ,,Lovćen”, Željko Zvicer i Ivo Knežević išli zajedno sa nama. Željko Zvicer je duži niz godina obilazio speleološke lokalitete pri čemu je i sam neke otkrio. Zamolili smo mještanina sa Veljeg Bostura Marka Markovića da nam pokaže neke od nelociranih sniježnica – jama koje on pamti od svog djetinjstva. Krenuli smo ispred centra za posjetioce NP ,,Lovćen ” pješačkom stazom koja vodi prema Međuvršju. Poneđeljak 7. decembar 2020. godine, jutro sunčano sa oštrim mrazom i tempraturom ispod nule. Nakon dvadesetak minuta pješačenja dolazimo do Međuvršja. Sa lijeve strane ide planinarska staza koja vodi do izvora i dalje prema planinskom prevoju Krstac i Njegušima. Prelazimo preko Maroša dolova, nailazimo na prelijep primjerak subendemskog bora munika (Lat:Pinus heldreichii). Munika najčešće naseljava strme, kamenite i stjenovite terene subalpskog pojasa. To su mjesta gdje surovost planinske klime dolazi do izražaja i upravo u ovim uslovima munici nema premca. Šume munike se nalaze i rastu u područjima sa izraženim mediteranskim uticajima, izgrađuju visokoplaninski klimaregionalan pojas. Često izgrađuju, sa šumama molike, gornju visinsku granicu šumskog pojasa. Munika je toploljubiva vrsta koja traži osunčane položaje. Odgovaraju joj sušni tereni, tako da šume munike pretežno rastu na krečnjačkim masivima, a ređe na dolomitu i serpentinitu, na vrlo strmim i suvim, jugu izloženim padinama. Stanište munike, koja prirodno raste na Lovćenu, decenijama je ugroženo od jedinki crnog bora koji je kao vrsta unesena na ovo područje, ali i od erozije kojoj je ovaj teren podložan, ali bez obzira na negativne uticaje munika se postepeno širi na području NP ,,Lovćen.”

Jama snježnica na Međuvršju

Prelaskom preko Maroša dolova nakon 700 metara pješaćenja skrećemo desno. Ispred nas se nalazi jedan od planinskih masiva koji je povezan sa Lovćenom, to je Goliš (1480 mnv) inače ovo kraško područje obiluje brojnim škrapama, uvalama, jamama, pećinama. Kroz gustu bukovu šumu Marko Marković nas vodi do jame-sniježnice. Probijamo se s velikim naporom, prelazimo preko nestabilnih erozivnih terena. Stižemo do jame-sniježnice koja nije obilježena i upisana. Pažljivo je fotografišemo. Dubina jame je 4,5m i ima hodnik koji vodi vertikalno. Pored jame pronalazimo stari alat, ručnu dugu šegu (šegun koji se koristio za deblja stabla) koju su snježari sa Lovćena, ali i iz Bajica koristili za kidanje velikih komada leda i koji je tu ostao u samoj jami-sniježnici. Marko Marković nam priča da se on, kao dijete i mnogi koji su čuvali ovce na ovom području tokom jula mjeseca, spuštao vispreno i vješto i iz jama snježnica vadio komade leda. Taj led su dubili i u njega sipali tek pomuženo mlijeko da se osvježe i rashlade. Ako je neko imao priliku da sa Njeguša donese med u saću u ljetnjim vrelim mjesecima led bi se prelivao medom i to bi bila prava ljetna poslastica za čobane. Nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do početka 60-tih godina, poznata je priča o snježarima sa Lovćena. To su bili članovi porodica muški i ženski koji su iz jama-sniježnica tokom ljetnih mjeseci vadilii led i na svojim tovarnim mazgama ili konjima odnosili led u Cetinje i Kotor i to prije zore tokom noći dok je još uvijek hladno da bi u cik zore bio predat. Pokojni novinar sa Cetinja Radovan Jablan ovjekovječio je njihova svjedočanstva u tonski snimljenoj reportaži ,,Snježari sa Lovćena” koja je bila najslušanija radio-reportaža na prostorima bivše Jugoslavije. Prvo su snadbijevali bolnice jer su se vakcine i hirurški instrumenti čuvali na tom ledu, potom ugostiteljske objekte (kafane, restorane, slastičare). To je bio težak život pun odricanja. Poznato je da je bilo i stradanja tokom spuštanja u jame kao kada je stradao snježar u jami ,,Majstorica” kada se led i snijeg obrušio na snježara. Elektro industrija ,,Obod” je osnovana 1953. godine, no rashladne uređaje je malo ko mogao priuštiti sebi u samom početku, a i potražnja je bila velika tako da su snježari sa Lovćena i iz Bajica radili svoj teški posao do početka 60-godina kada je ta vrsta ,,zanata” lagano odumirala.

Jama snježnica

Nakon brižljivog snimanja jame-sniježnice, izmoreni varaćamo se do izvora na Međuvršju kako bi popili malo izvorske vode i predahnuli. Vrijeme brzo prelazi dok snimamo prelijepe jesenje kadrove na ovom području. Vraćamo se u centrar da sumiramo naša zapažanja i da dogovorimo odlazak u narednim danima na ostalim speološkim lokalitetima.

U narednim danima obilazimo gotovo nepoznate kao i obilježene speloške lokalitete. Pao je već i prvi snijeg na Lovćenu. Jutro, 14. decembar, veliki mraz, hladnoća i vjetar koji jako huči temperatura -5. Ispred Centra za posjetioce NP ,,Lovćen” čeka nas kolega, službenik službe zaštite Željko Zvicer. Sa našim terencem Ladom Nivom krećemo u obilazak pećine ,,Velika vrata”. Skrećemo sa glavnog puta na put koji pored turističkih objekata ,,Palac” i ,,Ivanov konak” vodi ka Dolovima. Nakon pređene dionice puta u dužini 1 km stižemo do skretnice đe počinje jedna od planinarskih staza Palac – Treštenik – Šančevi – Koložun – Vjetreni Mlin – Dolovi – Palac. Kod staze koja vodi ka Trešteničkom vrhu (1489 mnv) ostavljamo terensko vozilo Ladu i krećemo dalje ka speleološkom lokalitetu. Iskusni kolega Željko Zvicer nas pažljivo vodi. Nakon pređemih 500 metara puta penjemo se uz kraško uzvišenje sa mnogo škrapa. Primjećujemo i tragove divljih svinja (lat. Sus scrofa) koje uslikavamo, među tragovima se izdvaja jedan posebno velik trag što nam govori da je riječ o divljoj svinji kapitalcu. Pored ovih tragova primijetili smo i brojne druge svježe tragove što nam govori da je aktivnost divjih životinja izuzetno velika što govori kako o brojnosti pojedinih populacija tako i o njihovom kretanju. No, moramo napomenuti, kada padne snijeg da su istraživanja vrlo opasna i riskantna jer snijeg prekrije manje škrape i uvale u kojima možete da se povrijedite. Spuštanje do pećine ,,Velika ili Lovćenska vrata” ide neobilježenom, veoma strmom stranom (stazom) uz napor zbog proklizavanja kroz snijeg. Hvatamo se rukama za svako stablo ili kamen da nam bude oslonac u slučaju da nam noga prokliza. Ruke gotovo promrzle od hladnoće, ali to je naš posao i ljubav prema i poslu i Lovćenu. Kroz bukova stabla se probijamo i s naporom stižemo do pećine. Prizor impozantan, nestvaran i magičan, ogromna ,,vrata” kao da su klesali i zidali neki drevni divovi prošlosti. Polako ulazimo u pećinu i vidimo na drugoj strani uzani otvor kroz koji probijaju sunčevi zraci. Sa strana i svoda od pećine po nama padaju kaplje vode od snijega koji se otapa. Na kraju pećine vide se procesi erozije i uticaja vode na pećinu. Iizlazak iz nje ide kroz vrlo uzan otvor u visini od jedno 4 metra. Polako se, uz veliki rizik, penjemo dok nas koleginica Ana čeka i snima kadrove. Pridržavamo se za vlažne stijene i sa našom jakom obućom uspijevamo da se održimo i uspnemo. Izlazak kroz uzan otvor pokazuje nam okruženje oko pećine, brojne škrape i uvale. Ne želimo da se vratimo istim putem već se niz stijene, opet uz veliki rizik, spuštamo do pećine kako bismo snimili što bolje kadrove, snimamo i jame sniježnice u neposrednoj blizini.

Pećina Velika Lovćenska vrata
Ulaz u pećinu Velika Lovćenska vrata
Izlazak iz pećine Velika Lovćenska vrata
Ana Uskoković

Nakon spuštanja u nizu su još dvije pećine koje su speleolozi markirali i obilježili. Put do njih vodi kroz uzani usijek, sa svih strana se vide procesi koji traju milionima godina i uticaj atmosverskih voda na kraškom području (terenu). Obilazimo i snimamo prvu obilježenu pećinu čiji je otvor vrlo uzan, dok druga obilježena pećina ima izuzetno velik ulaz koji ide duboko u njenu unutrašnjost. Ispred nas je Željko Zvicer koji nas upozorava na moguće opasnosti jer je pomenute pećine više puta obilazio. U pećinama bi speleo-biolozi sigurno naišli na živi svijet koji nastanjuje pećine. Nakon izlaska iz druge pećine pažljivo se penjemo uz teren sa visokim nagibom, ovaj put i obuća proklizava i brinemo za našu bezbjednost. Nakon pređenih 500 metara izlazimo na stazu koja je po svoj prilici rađena za potrebe austro-ugarske vojske koja je držala sve važne strateške tačke. Na samoj stazi je mnoštvo tragova od krda divljih svinja koje su upravo tom stazom prošle i odatle se spustili ka katunu Dolovi. Vraćamo se u centar za posjetioce NP ,,Lovćen” đe sumiramo naša zapažanja i pripremamo foto-dokumentaciju i izvještaje o našim zapažanjima.

Nakon odmora i predaha od prethodnih dana, obilaska i istraživanja stiže nam najava da nam u goste dolazi Slovenac Boris Šajtegelj, član Jamarskog kluba ,,Speolos-Siga” Velenje, član ,,Jamarske reševalne službe” Slovenije koji crnogorske speleološke lokalitete obilazi i proučava od 2004. godine. Boris Šajtegelj stiže 17. decembra i čeka na glavnom putu prema NP ,,Lovćen” po dogovoru. Ulazi u naše terensko vozilo, srdačno se pozdravljamo.

Boris Šajtegelj
Članovi spelološke ekspedicije NP ,,Lovćen,, sa Borisom Šajtegeljom

Nakon dolaska u Centar za posjetioce NP ,,Lovćen” prijateljska dobrodošlica uz kafu. Pregledamo izvještaje ,,Mađarskog društva za istraživanje karsta i pećina” koji se nalaze ispred nas i odlučujemo da obiđemo speleološke kolalitete Miloševu pećinu, Lahnerovu jamu kao i druge speleološke lokalitete. Najpovoljnija ruta za obilazak navedenih lokaliteta je planinarska staza Kruševica-Trešnja (Njeguška), koristimo već postojeće koordinate. Krećemo našim terenskim vozilom ka katunu Keruševica poslije osam časova, jutro sunčano, ali sa jakim mrazom, put je makadamski i ostavljamo naše vozilo pored samog puta odakle idemo pješice. Razgovaramo o speleologiji, stižemo do dijela puta đe je obilježena planinarska staza. Skrećemo lijevo na stazu koja vodi ka Trešnji (Njeguškoj). Tokom čitave staze preskačemo, ili obilazimo brojna stabla (opožarene) bukve kojih ima gotvo čitavom stazom što nam predstalja dodatni napor. Pored same staze nailazimo na jamu-sniježnicu koja nije obilježena, pažljivo pravimo snimke. Nakon pređenih 3,3 km dolazimo do dola koji se nalazi sa naše lijeve strane. Polako preko dola prelazmo i pažljivo se penjemo uz same obronke od planine, vrlo teško i naporno preskačemo ili obilazimo brojna stabla. Dolazimo do dijela odakle se pružaju kraške stijene i pažljivo se i dalje penjemo. Nakon pređenih 500 m dolazimo do Miloševe pećine koju su mađarski speleolozi obilježelji. U samu pećinu spuštamo se ja i Boris dok nam koleginica Ana osvjetljava unutrašnjost pećine. Pravimo snimke, iskusni speleolog Boris ide ispred mene i upozorava me da pažljivo gazim jer je teren i strm i opasan. Pravimo snimke i polako izlazimo van Miloševe pećine.

Ulaz u Miloševu pećinu
Miloševa pećina
Miloševa pećina

Na samo pedesetak metara od nje nalazi se jama, takođe obilježena, RD-1 koju snimamo. Sada krećemo u potragu za Lahnerovom jamom dubokom čak 240 m (nosi ime po austougarskom oficiru speleologu i istraživaču koji je 1916. godine istraživao područje Lovćenskog basena) što nam predstavlja poseban izazov jer je teren prilično nepristupačan. Primjećujemo brojne tragove divljači, vuka, lisice, kunice pa i zeca što nam govori da je ovaj zabačeni teren vrlo aktivan za svijet divljih životinja. Stižemo do jame koja izgleda kao veliko grotlo, ništa kao priroda ne može da uredi njen prirodni reljef. Iako je ulaz u otvoru uzan, sa obje strane ulaza su postevljeni ankeri za spuštanje u jamu od ranjih ekspedicija. Snimamo jamu, polako i pažljivo se spuštamo kroz snijeg i led, koleginica Ana snima sve kadrove. Osjećamo umor, jer je ovo bilo veoma zahtjevno istraživanje uz mnogobrojne prirodne prepreke koje su nas pratile. Pažljivo se spuštamo, stižemo do dola đe je bilo naše polazište i pravimo mali predah uz impresije zbog pronađenih i snimljenih lokaliteta. Stižemo do našeg terenskog vozila đe sa našim gostom Borisom Šajtegeljom sumiramo dio današnjeg istraživanja, Iako umorni, bili smo više nego zadovoljni.

Baćkova pećina
Jama između Kruševice i Trešnje
Lahnerova jama
Obilježena pločica za Lahnerovu jamu
Dolovi katuna Kruševice

Pećinu ,,Velika Lovćenska vrata” i Miloševu pećinu, ali i mnoge druge pećine i speleološke lokalitete, bi trebalo iskoristiti i omogućiti da uz iskusne vodiče NP ,,Lovćen” valorizaciju u odgovarajućim časopisima, publikacijama kao dio stalne turističke ponude. Neobična priča o snježarima Lovćena bi se veoma dobro upotpunila u turističku ponudu i priču o jamama-snježanicama i bila zanimljiva kako domaćem, tako posebno ino-gostu koji bi na ovaj način mogao da doživi poseban tutistički ugođaj. Speleoturizam u okvuru NP ,,Lovćen” podrazumijevao bi posjetu podzemnim objektima, odnosno, uređenim i neuređenim pećinama. Još od davnina mistifikovane, pećine imaju izuzetno jaku atraktivnu moć za ljude. Ona ne leži samo u njihovom izgledu i ljepoti, već u sveukupnosti subjektivnog doživljaja svakog čovjeka pojedinačno. Na ovakav doživljaj pećine utiču svi oni objektivni činioci koji definišu estetiku jednog speleološkog objekta, kao što su: karakteristike neposredne okoline objekta, izgled i raspored pećinskih kanala, karakteristike pećinskog nakita, zvučni i svjetlosni efekti u pećini, hidrološki elementi i drugo. Speleološki turizam bi mogao biti obrazovonog, estetskog (estetski doživljaj podzemnog okruženja), sportskog i naučno-istraživačkog karaktera.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twenty − fifteen =