Borislav Jovanović
„Poetika Montenegrina“: Odsjaj poetskih metamorfoza
Poetska tvorevina nije, niti ni u jednoj varijanti može biti transparentna, jasna kao priručnik bilo koje namjene, već mora kontekstirati neiscrpnost. U tome je njena moć, odnosno, ljepota. Analogna je životu i smrti, biću i materiji, istovremeno. S njom se lakše živi još teže umire. Njene preokupacije su „posljednje stvari“. Ona se ne da biti konačnom, kako bi uvijek bila iznova estetska a ne socio-politička, istoriografska, ili do banalnosti stvaronosna kategorija. Svaka pjesma je, prije svega, estetski odlomak univerzalnog iskustva.
U crnogorskoj poeziji – i ne samo poeziji – stvari nijesu dugo vremena imale ovakvu artificijelnu funkcionalnost. Nije ni čudo: kada su pisali Servantes, Šekspir i Montenj Crna Gora je bila država bez države, heterogena plemenska skupina koja je vapila za zrakom sunca i slamenim krovom. Književne tranzicije, i ako ih je bilo /izuzetak je „Luča mikrokosma“/ sve do dvadesetih godina 20. vijeka svodile su se na usmenjaštvo i neke njegove stidljive, dominantne, petrificirane modifikacije. Što smo više obnavljali deseteračko gradivo iz generacije u generaciju sve više smo se udaljavali od sopstvene individualnosti, od subjektivizacije sopstvenog subjekta, odnosno, primordijalne poetičnosti. Književnost naša oskudna nije mogla dugo vremena dalje od toga.
Poetski toposi
Crnogorskom pjesništvu, odnosno, poeziji trebalo je, naime, mnogo i istorijskog i književnog vremena da bi se pojavili poetski toposi senziblnijeg, intimističkijeg tonaliteta poput pjesme „Ponoć mene“, „Šapat“ , „Povremeno zauvijek“, „Noć narandže“, „Krov poezije“ , „Natpjevao sam more“ , „Laku noć pingvini“, kao i novih i najnovijih poetskih amblema pout „Hotel memorija“, „Pjesnici dišu na škrgama“, „Melanholija“, „Babilonska“, „Na marginama se skuplja snijeg“, „Ćutanje“ koji će inicijalni period crnogorske modernosti i njegovu središnjicu uvesti u postmoderni, digitalni, duh sa čime će nacionalna literatura dočekati svoju stoljetnu, odnosno, prošlomilenijumsku avangardnu završnicu. A ako je u jednoj književnosti išta paradigma njenog tematsko-estetskog profila, onda su to tokovi i dometi poezije kao centralnog i najdinamičnijeg odsjaja knjiženih previranja.
Kada se u kontekstu prethodno rečenog sagleda najnovija antologija crnogorskog pjesništva 20. vijeka pod nazivom „Poetika Montenegrina“ Bogića Rakočevića, onda ovaj izbor, prije svega svojom cjelinom, globalnom percepcijom, može biti reprezentativan uzorak nacionalne poezije i svih tektonika i metamorfoza njenog približavanja i dodirivanja sa evropskim pjesničkim pismom.
Kritički pristup
Bogić Rakočević se opredijelio za neminovni, kritičkiji pristup crnogorskoj pjesničkoj produkciji 20. vijeka. Ima u ovom izboru elemenata prelomnog zaokreta koji će kristalizaciju poetskog učinka prošlog stoljeća učiniti ubrzanijim. I vodiće uvijek ka antologizaciji manjeg a ne ka većem broju pjesnika. Samo esteska organizacija relacije subjekt – svijet može indukovati estetsku molekuralnost pisma. To je jedini recept, jedino ogledalo, za događajnost i prozračnost našeg hoda pod zvijezdama. To kada je riječ o najvećem dijelu crnogorske književne avanture, značiće proaktivnije odbacivanje svega što ima primjese utilitarne glasnosti. Bogić Rakočević se opredijelio za osluškivanje i pulsiranje intimiteta u vremenu i prostoru, odnosno, očitavanju moderne suvislosti u pjesničkom iskazu; lične emenacipacije i koliko je u tome uzajamne asimilacije forme i sadržaja.
Koherentna nit
U pravim antologijama ne može naći mjesto ništa što je folklorna razigranost i raspjevanost. U „Poetici Montenegrina“, makar u njenim recentnim osvrtima na pjesništo kojim se bavi, dekodirani su autopoetični refleksi, nezavisno da li su nastajali tridesetih ili devedesetih godina 20. stoljeća. Ovakav startni antologičarski nazor struktuirao je jednu koherentnu poetsku nit koja se iz decenije u deceniju – kroz četiri generacije – stepenasto tkala da bi svoj vrhunac dosegla u ostvarenjima onih pisaca koji su imenovani kao predstavnici Nove crnogorske književnosti.
U toj sedmodecenijskoj pjesničkoj tranziciji bilo je i kontinuiteta i diskontinuiteta. Pa i praznog hoda. No, i pored svega, zahvaljujući estetičko-formalnom konceptu „Poetike Montenegrina“, odnosno, njenim fokusiranjem samo na ono što je preživjelo ili će preživjeti književne izazove vremena, često se učini kako smo već kod prvih refleksa modernosti imali onog sa čime je crnogorski pjesnički 20. vijek završio svoju misiju. Naravno, na početku se radilo o subverzivnim, rijetkim, dilemičnim, otklonima od tradicionalizma, a na kraju stoljeća o standardnoj upotrebi poezije u onim poetsko-fenomenološkim okvirima koji su i kvalitetom i kvantitetom proizašli iz sopstvenog ali i evropskog nasljeđa.
U crnogorskom pjesništvu 20. vijeka ima dvadesetak pjesnika koji se mogu identifikovati kao značajne pojave što im otvara vrata za naredne decenije tekućeg vijeka.U ovoj antologiji je 30 pjesnika sa po pet pjesama, odnosno, poetskom uravnilovkom gledano iz numeričkog ugla. Ta numerika ne mora biti presudna za ulogu ove antologije u sadašnjim i budućim vrijedonosnim sudovima. Kao ni činjenica da se mapiranje pjesničke produkcije 20. vijeka svelo na ovaj ili onaj broj pjesnika: na uvrštene i neuvrštene. To su opšta mjesta svake lične poetske i poetološke predilekcije koje imaju antologijski ili neki drugi selekcioni kriterijum. Bitno je da „Poetika Montenegrina“ ima utemeljeno poetičko-estetsko jezgro i da će sa svakom novom antologijom poetike prošlog biti u sjenci poetika novog, internacionalnog, autorskog diskursa. Tradicija i modernist, zapravo, kao dva opozitna, literarna, kulturna i povijesna crnogorska iskustva biće još dugo – i pored svih, ubrznih, identifikacija sa novim, tekućim trenodvima – jedna od centralnih tema našeg osvajanja globalne modernosti i borbe za nju. Tradicionalizam nas je dugo uveseljavao a refleksi modernosti često zbunjivali.
Antologije ne treba fetišizirati kao konačnu mjeru književnih dometa ali ih ne bi trebalo ni odbacivati kao nešto što je lični stav njihovih autora. Neprestano preispitivanje nasljeđa sa uvijek prisutnom tendencijom da se intezivno traga za onim što je inovativno u pjesničkom imenovanju i svođenju svijeta je jedini spas od književnosti koja je samo privid. Inače, riječ antologija potiče od grčkog antihos što znači cvijet. Bogić Rakočević je u poeziji crnogorskog 20. vijeka, ipak, prepoznao dosta antihosa. No, sve teče, sve se mijenja.
Izdavači „Poetike Montenegrina“ su Otvoreni kulturni forum – Cetinje i Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević“.
Traganje za estetskom vertikalom pjesništva
Što „Poetiku Montenegrinu“ Bogića Rakočevića čini donekle različitom od prethodnih izbora ovakve ili slične vrste – a bilo ih je nekoliko u posljednjih 30 godina prošlog vijeka s tim što se ova odnosi i na najdužu vremensku distancu a samim tim i na izvjesnu privilegovanost. Prije svega, riječ je o njenom estetskom i hronografskom konceptu. O antologiji koja ima elemente književno-istorijskog ali je ona prevalentno estetski čin, odnosno traganje za estetskom vertikalom jednog pjesništva.
Tekst objavljen u dnevnom listu Pobjeda, 02. marta 2013. godine
