Crnogorska likovna umjetnost ostala je bez jednog od najvećih umjetnika – Uroša Toškovića (03.03.2019.). Njegovo djelo činiće da živi vječno.

Barska Galerija “Velimir A.Leković”, Kultrunog centra Bar, jedinstven je privilegovan prostor umjetnosti u Crnoj Gori koji je zalaganjem njegove nekadašnje rukovoditeljke, istoričarke umjetnosti dr Anastazije Miranović svojevremeno dobio legat od 68 crteža Uroša Toškovića. Darodavac je poznati beogradski kolekcionar Momčilo – Mošo Todorović, čija je “Radionica duše” objavila poslednju veliku monografiju posvećenu ovom značajnom crnogorskom i svjetskom umjetniku.

Na predstojećem ljetnjem izdanju Barskog ljetopisa, selektrorka likovnog programa, dr Anastazija Miranović najavljuje izložbu radova Uroša Toškovića.

Objavljujemo tekst o Urošu Toškoviću, koji mu je posvetila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka Selektorka likovnog programa Barskog ljetopisa, direktorica Narodnog muzeja CG.




Uroš Tošković, umjetnik – ratnik, izgubio je ovozemaljsku bitku. Vinovnik i poraženi u bitkama života/umjetnosti,  Uroš  je heroj naše stvarnosti, vječiti borac za slobodu svojih/naših strahova, strepnji, progona, ništavila/smisla, beznađa…

„Ukleti slikar“ , „urbani šaman“, „grafolog tame“ u  svojevrsnom  „teatru apsurda“  odigrao je jedinstveni  „dance makabre“ (ples smrti).

Crtež je Uroševa samoodbrana. On je njegovo izabrano izgnanstvo, robija i kazna na koju je sam sebe osudio, ali i osama koja ga čuva, osvojena sloboda samodovoljnosti,  materijalizovana u  estetici šoka, ljepoti ružnog, u grozi/gnozi…Pero je lacenta, tuš, ugljen je krv…Tošković je svojim crtežima materijalizovao stihove Kovačićeve Jame: …“Krv je moja svjetlo i moja tama…“. Dosljedan u svojoj nedosljednosti, isčekivali smo Uroševu neočekvanost, lucidnost, vrcavost, koja istovremeno plaši i plijeni, osvajao je i odbijao…svakako, uznemiravao i činio nezaboravnim sebe – hodajuću umjetnost, živi crtež, crn, ugljenisan, kao da se namjerno družio sa smrću ne bi li je spoznao, i oslobodio je se…jer, strahujemo od onog što ne poznajemo. A Uroš se sa smrću sreo u ranom, ratnom djetinjstvu…ona je bila njegov pratilac i učitelj, njegov neprijatelj i saborac.

Toškovićeva linija  satkana od „slutnje, zadire u nemir, cijepa, razdire, povrijeđuje“…crtež „uprizorenja/upozorenja“.  Apostol prognanih, zaboravljenih, odbačenih, ponosnih, sin Tradicije i otac Savjesti,  demijurg eposa/etnosa potvrđuje da je crtež prvobitmo nastao među vračevima. On određuje subinu-života-smrti.    

Zapravo, vojevao je Uroš  neprestane bitke u ratu s životom i  uspijevao da te neumitne borbe istovremeno  predstavljaju  i stalna bjekstva od sebe samog, od neželjenog djetinjstva, od prebrzog odrastanja, od života kao svijeta ugodne materijalnosti. Svjesnim, isprodukovanim eskapizmom, scenskim, javnim, on je maskirao nutarnji, skriveni, bogobojažljivi, njemu blizak/mrzak, neodvojiv bijeg od  prolaznog, od sebe isprepadanog konačnošću kojoj samo djelo, veliko djelo umjetnosti može odoljeti, konačnošću, koju jedino umjetnost može pobijediti.

 Urošev eskapizam je stanje duha, način trajanja u izvojevanoj slobodi/samoći/životu/umjetničkom djelu. Ta linija jednakosti između života i djela bila je najveći paravan ratnika-umjetnika, koji samo dok se bori, dok je u borbi-živi/stvara, zapravo, djelatnim čini svoje JA, svoju umjetnost.

Sve škole umjetnosti  kojima je hodio, od Umjetniče u Herceg Novom, preko beogradske, pariške, sva poznanastva kojima se okružio u Mediali, ili van nje…dakle, od Lubarde, Milunovića, Pekića, Ristića, Bulatovića, Šejke, Kiša, Vukovića, Glavurtića, Vukotića, ponajviše Dada, kao i Pikasa, Dalija, Sartra, Joneska …, sve su  i svi su  njegovi saborci/neprijatelji, izazovi koje treba prevazići, pobjediti, savladiti, jer jedino tako potvrđuje se Ratnik /Umjetnik. Tom unutarnjem ratu, početak se nazire u Bratonožićima, u nepodnošljivoj težini ratnog djetinjstva u kojem iskri crna linija Uroševog crteža, esencija njegove biti, ugljen njegove muke/življenja kroz besomučnu borbu trpnog stanja samotnog trajanja u umjetnosti.

Na Brehtova pitanja :  “Treba li da to bude drugačiji čovjek? Ili drugačiji svijet? Možda, samo drugi bogovi?  Ili nikakvi…“, Uroš Tošković odgovara:  “Svako ima svoga Boga, ali unutar sebe…“

Ako postoji  u savremnoj crnogorskoj umjetnosti  umjetnik, koji  živi svoju umjetnost, kod kojeg je nevidljiva granična linija  odvajanja  umjetnika od čovjeka, onda je to  Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući  je stvoritelj  svog djela, a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome ne udvara,  svojim  crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama…ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je takav kakav jeste i to je njegova sloboda, stvaralačka i ljudska…Ona je njegov izbor koliko i usud.

“Sloboda ili digne čovjeka ili ga uništi…Nisam bio ničiji rob. Ja sam samo rob umjetnosti…“, govorio je Tošković.

Uroš Tošković je svojim kontinuiranim stvaralačko –životnim peroformansom  prkosio  vremenu i njegovom razornom djelovanju. On je u umjetosti  tragao/pronalazio  vječnost, trajnost, „koja je čovjekovoj krhkoj ljušturi, tijelu u kojem obitava uskraćena“. On je, zapravo, svojim svakodnevnim činjenjima pokušavao dokazati /demonstirati, da ni religija, ni neki drugi život različit od ovozemaljskom, ne može  čovjeku pribaviti  toliko potrebnu iluziju spasa…To može samo umjetnost. 

Uroševi  iskeženi, unakaženi, izobličeni  ljudi, nisu pukim usudom upleteni  u vremenske tokove  ili istorijska dešavanja, oni su akteri / sudionici različitih scenarija u kojima zadobijaju svoj identitet. Te frontalne ili/i  u profilu postavljene spodobe, samodovoljne i samodopadljive, uvijek u prvom planu, rijetko u grupi, uglavnom  samo jedna  do dvije figure centrirane na površini  rada, bez dubine i perspektive, su uplašeni i plašitelji, ugroženi i ugrozitelji, zlostavljani i zlostavljači – to je zlo u svojoj esenciji, strah u svojoj suštini, raspadanje, gađenje, i sve  dekonstruktivno, ništavno i nihilističko.

Zapravo, od „malih, mrtvih iskustava“  narasta „esencijalani krik nade“, i protiv  „ništavila vremena“ diže se čitavo predskazanje. Bravuroznim crtačkim konstruktimna Tošković  je gradio  introvertne Vavilone, sunovratne u sopstvenim  nutrinama, bez želje za opštenjem sa spoljnim, malim, bezličnim svijetom.

Crtež  je  skelton koji  drži konstrukciju prizora/priče i neponovljivom, surovom lakoćom/surovosti predočava stvari…  

Mjesta rođenja i mjesta života, smrti  sudbina može beskrajno udaljiti, ali ona ostaju nužno povezana  nepromjenljivom/neponovljivom autentičnošću koju čovjek nosi  kao svoj krst.  Uroš je permanentno bježao od svojih  „mjesta moći“, ipak, u tom svojevrsnom nomadskom eskapizmu nije mogao pobjeći od sjećanja…Sjećanja iz djetinjstva, koja ga vezuju za Pelev Brijeg i Bratonožiće, za ratne strahote preživljene u djetinjstvu, za gubitke najmilijih, za gubitak sebe…nemuštog i nevinog, govor se utulio u zgarištima, ostali su mnemografski zapisi „mentalnog vida“…da navode crnu ruku crnjim crtežima…

“ Ovaj grdni svijet prošao sam uzduž i poprijeko, ali nikad nisam uspio da umaknem logici življenja koja vlada u mom zavičaju…“ (Uroš Tošković)

  Permanentno osvrtanje kroz sjećanje omogućava povratak prošlosti  i pripada području fantastičnog, jer estetki  interveniše u neporomjenljivom.  Tošković je svojim djelom uspjevao da prevaziđe nepromjenljivost prošlosti  svojstvenom estetikom i  time otklanjao lik smrti skriven u prolaznosti  svakog trenutka života. Ta „refleksogena moć umjetnosti“ , zapravo je „opšta moć života“, ontološki  čin, pokušaj temeljnog odbijanja smrti  prozvodima duha osveštanim u trajanju.

Uroš je kazivao : „Naše unutrašnje „ja“  ne smije da presuši…Sve je farsa, osim ono iznutra…Sve se stvari prvo rađaju u čovjeku…“

 Uroš Tošković je multidimedijalnu umjetničku stvarnost produkovao/živio mnogo ranije od njenog zvaničnog etabliranja. Nije tražio dozvole i svrstavanja za vlastite umjetničko-životne samorealizacije. Neraskidiva veza s prirodom i animalinim svijetom potvrđivanje su iskonskog poriva za životom, vječitom borbom za opstankom…i onomad kada je nosio Terazijama ranjenu rodu, i u skorija vremena kada je zakopavao/skrivao mrtve mačke po barskim plažama. Ono čega/koga se plašio „običan“ čovjek Urošu je bio prijetelj, saborac u njegovim bitkama.

Smrt, raspadanje, krezubost, ukočenost, ontološka su stanja od kojih bezuspješno bježimo, jer nas ona neumitno vremenom ipak sustignu, prevare, iznenade. Uroš je svojim djelom/životom razobličivao te strahove direktno se sučeljavjući s njima,  istvoremeno hrveći se i sam s vlastitim „alama“. Otuda atribucije – ekscentrik, ludak, samotnjak i sl. Zapravo, Uroš nije bježao od onog od čega bježi „običan smrtnik“. On nije želio da živi „kvarljivu“/varljivu sliku lijepog svijeta/života, već je otvorenih očiju vidio/crtao lice i naličje, anfas, profil i potiljak…Uroš je sagledavao, živio, stvarao  sveukupnost života. Ljudi u većini to ne žele, bježe od te/takve realnosti, jer ona konfrontira sa vrijednostima ovozemaljskog, materijalnog svijeta/poretka. Supstitucija čovjeka je drugačija, on želi da vjeruje, zato su mu potrebni Bogovi, ideologije, dogme, kao izlaz, spas, bijeg – sve je lakše od zaranjanja u sopstvenu nutrinu i traženja odogovora u sebi.

„Bogovi  umiru s vremena  na vrijeme, zbog toga što se odjednom otkrije da oni ništa ne znače, da su ljudskom rukom stvorene ništavnosti. U takvim prilikama čovjek, ustvari, samo otkriva da o svojim slikama dotle uopšte nije mislio…“, kaže Markes,  a Uroš je govorio:  „Sve je u mozgu, sve je u razmišljanju…Na fini, sublimiran način branim od pogani ono što mi je ostalo. Lijevo i desno rebro…Svjetlost…Zašto bi  nekom poklonio jasnoću?.. Neka je sam traži…  Zlo sam zadržao za sebe, a to zlo u meni  mi ne može ništa, jer je oko njega sve što je zdravo i što mi je Bog dao…Nisam život falširao… A, ako si vuk samotnjak, kao ja, pa ideš u goru da živiš, prvo će reći : Ovaj je lud! Ukoliko si jak, pa preživiš…onda više nema vrdanja…“.

 Uroš je svakako preživio i živjeće onoliko koliko ćemo znati da čuvamo, baštinimo njegovo djelo.

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Kalendar

May 2019
M T W T F S S
« Apr    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031