(Miraš Martinović: „ANTIČKI GRADOVI- SNOVI I SUDBINE “, izdanje Matice crnogorske, Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Skener Studija –Zagreb, 2012.godina)
Miraš Martinović, u mladosti darovit pjesnik, a već dvadesetak godina, zapaženi crnogorski prozni pisac, u svojoj literaturi obrađuje teme koje po svom sadržaju i originalnosti obrade ne radi nijedan savremeni crnogorski pisac. O crnogorskoj prošlosti, onoj iz kasnog srednjeg vijeka do vremena Drugog svjetskog rata, postoje već djela niza značajnih pisaca koji su kvalitetnim interpretacijama doprinijeli da se slika Crne Gore, etička, ali i estetička, pronese diljem bivše Jugoslavije. Miraš Martinović je, međutim, zagazio u još dalju i dublju prošlost koja će upućenom čitaocu pokazati daleke i istorijski zamršene korijene vremena koje je bilo prije Crne Gore za koju na osnovu dokumenata znamo. Majstorski interpretirajući tu daleku prošlost, pisac je, naravno, uspostavljao veze koje bi bez njegovih knjiga ostale nevidljive. Ovim je doprinio da se mit o jednoj zemlji i jednom narodu (crnogorskom) pretvori u književnu realnost. Ko u to ne vjeruje, neka pročita zbirku njegovih romana, a naročito „Antičke gradove, snove i sudbine“. U svakom slučaju, Martinović je ovim romanom po svemu evropski pisac, pa njegovu knjigu s razlogom vidim u pariskim, londonskim ili rimskim knjžarama.
Sa gradovima, i antičkim, je kao i sa ljudima: većina nestane bez traga, dok poslije nekih ostaju, ponekad i veličanstvene, ruševine, barokne pripovijsti i legende. Za Miraša Martinovića, pisca koji tvrdi da mu je Crna Gora Itaka, valjalo je krenuti u istraživačku, snovnu ali i metapoetičku, odiseju, i ne identifikujući se s Odisejem – identifikujući se, međutim, sa nekim od njegovih mogućih snova. Zato je arheološka vizija divotna stvar, jer su njeni osnovni slojevi paralelni sa onom što je zaista bilo, izlažući suncu poslije desetina vjekova nešto što je preživjelo možda samo u genetskom pamćenju.
Nedavno objavljena knjiga „Antički gradovi, snovi i sudbine“, logičan je nastavak njegove već poznate tematike u kojoj je on dobrovoljno zarobljen pa ne traži kao onaj u Municipijanu kod Pljevalja, da mu razbiješ urnu u koju je zarobljen. Fascinacija antičkim, davnim i pradavnim, učinila je ovu knjigu zbirkom pripovijedaka sa borhesovskim konceptom o realnosti fantastike i legende. Ona i ovako, u ovom obliku i u ovom snovnom stanju, uspostavlja mostove između ranijih i budućih vizija na istu temu. Ako se iz skadarskih grobnica čuje frula, vidjeće se vjerovatno i ti piščevi mostovi koji spajaju onaj davni sa ovim svijetom. Kažemo : mostovi, a tačnije će biti da je to tanana zraka u obliku mosta, koja prolazi kroz vrijeme kao da ga premošćuje. U svakom od ovih proznih tekstova (koji se, istina, strategijski poigravaju žanrovima) miješaju se pripovijsti i ispovijesti, dokumentarno sa fantastičnim, nedokazivo sa neospornim, ali tako vješto vođeno rukom pripovijedača da podsjeća na onoga što bi da izveze dokaz legende, to jest da legendu učini stvarnom.
U priči o Ciceronu, čija se biblioteka prodaje na pijaci, „Ilijadu“ će kupiti žena koja vjeruje da je knjiga dobra za potpalu. Uzalud je Ciceron vikao iz svog vječnog sna da spriječi prodaju i spasi knjigu. Martinović se na ovom mjestu našalio s čitaocem – velike knjige zasnovane na velikim legendama kao da više služe ognju i pepelu nego čovjeku, juče kao i danas. U svakom slučaju, sve su pripovijsti iz njegove nove knjige ispunjene jednom delikatnom ironijom proisteklom iz znatne spoznaje čovjeka u vremenu i vremena u čovjeku, a koje od zaborava spasava tek arheološki dokumenat. Zato je svaki id ovih antičkih grobova u piščevoj optici postao naš savremenik. A ne treba zaboraviti da savremeni robovi ne kradu biblioteke, nego hljeb nasušni.
U istinskoj ironiji ima i istinske mudrosti. Ona je i mjera za mnoge životne istine i pouzdan saradnik u radu pisca, naročito kada trenutke uspona i pada kohorte svojih likova pokušava da odmjeri sobom i svojom sudbinom.
Svi su antički gradovi građeni od najčvršćeg i najljepšeg, tesanog kamena. Zato su danas njihove ruševine i njihove grobnice nadtrajale glasove njihovih žitelja. Za svoj metodološki pristup tematici „Antičkih gradova“, Martinović će se indirektno pozvati i na ono što je Isus jednom prilikom rekao svojim učenicima: “Ako mi zaćutimo, kamenje će progovoriti.“ Pisac je, evo, rekli bismo zajedno sa kamenim ostacima davnih, nestalih gradova, progovorio, ne dirajući u domen paganskih bogova. U kamenim ostacima Svača skrivena je i legenda o trista šezdeset pet crkava čija zvona i danas zvone onima koji umiju da sanjaju, sa piscem ili bez njega. To je dakle, to blago za kojim žude zavjerenici vremena koje nažalost prolazi, a poslije kojeg ostaju veličanstvene ruševine koje je sačuvala od zaborava ova knjiga.
MOTRIŠTA, časopis za kulturu, znanost i društvena pitanja, Mostar, srpanj-listopad 2012.
