U četvrtak, 11. oktobra 2018. godine, u sali Ministarstva kulture Crne Gore na Cetinju, otvorena je izložba radova Miodraga Mija Adžića, povodom 60 godina umjetničkog rada. Tim povodom dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka napisala je tekst objavljen u katalogu koji je štampan povodom otvaranja izložbe. Prenosimo tekst u cjelini. Zahvaljujemo se gosp. Miranović, koja je omogućila objavljivanje teksta.
Miodrag Mijo Adžić – 60 godina stvaralaštva
„Scenograf je kod kuće kod svih umjetnosti, jer njegova umjetnost sadrži sve druge. Scenograf je inženjer, arhitekt, slikar, kipar, izumitelj, istraživač i sanjar. Nemoguće ga je zamisliti kao monogamnog stavaraoca…“
Teo Otto
Već same brojke mnogo govore – 80 godina života – 60 godina umjetničkog stvaralaštva… i to kakvog! Svestranog, potentno – kreativnog …s dozom privilegovanog luksuza, kao posljedice lične nadarenosti i spleta datih okolnosti. Jer, usud je htio da se Mijo iskaže i ostvari kao slikar, scenograf, arhitekta, enterijerista, kostimograf… da obujmi raznolike vlastite kreativne potencijale u djelu raskošne medijske izražajnosti i značenjske kompleksnosti/slojevitosti.
Shodno trenutnim kreativnim preokupacijama, nerijetko i paraleleno, Mijo se kreatao u ambijentima i atmosferi tišinom prožete intime slikarskog ateljea do kohabitirajuće kakofonije različja zvukova, slika, sceničnih prizora pod svjetalima pozornice „što život znače“…zrače…
U kreativnoj amplitudi od slikara do scenografa i/ili scenografa do slikara, poput klatna koje ne miruje i nikada se potpuno ne zaustavlja, stvaralači poticaji tvorili su inventivno-intenzivne mobilnosti, koje kreću umjetnikov duh i danas, u jubilarnim godinama života/staralaštva.
Vrata tog magičnog, umjetničkog svijeta odškrinut će večerašnja izložba u Ministarstvu kulture Crne Gore na Cetinju, uvodeći nas u diskurs suptilnih, prožimajućih, ponekad i neočekivanih korelativnih sprega.
Kao prvi školovani crnogorski scenograf, sa nijednom odrađenom scenografijom za crnogorski pozorišni prostor, profesionalni smiraj dočekao je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Opet sticaj okolnosti, kojem su, čini se, podjednako doprinjeli umjetnik i Crna Gora.
Poput svojih vrlih kolega-umjetnika, Crnogoraca – Dušana Vukotića, Vaska Lipovca, Dimitrija Popovića i Mijo Adžić je veći dio svog stvaralačkog života ostvario u Hrvatskoj, i baš kao i oni, postao umjetnik svijeta, s neskrivenim zavičajem u djelu. Mjesta rođenja i mjesta života sudbina može da udalji, međutim, ostaju povezana nužnom i neponovljivom autentičnošću individualnog življenja. Hrvatska je Mijova umjetnička pregnuća i dostignuća darivala brojnim nagradama i priznanjima. Crna Gora i ovom retrospektivnom izložbom odaje počast velikom umjetnku. Takođe, prijestono Cetinje se i djelom Mija Adžića, po ko zna koji put kroz svoje trajanje, potvrdjuje, kao istinska prijestonica duha, umjetnosti i kulture.
Cetinjski „genius loci“ u sprezi sa generacijskom imanentnošću hercegnovskog umjetničkog školovanja, doprinjeli su da Lubarda i Milunović u znatnoj mjeri obilježe rano Mijovo stvaralaštvo. Učeći od najboljih, njima okružen, razvijao je mladi umjetnik svoje talante postupno profilišući umjetnički credo. Rodno Cetinje, Mediteran iz više vizura i ambijenata – od Herceg Novog do Splita, beogradska i zagrebačaka Akademija, pariška edukativna nadgradnja, podstaknuti prirodom posla, snažnom literarnom potkom svjetskih i domicilnih književnih klasika i savremenika, vremenom su profilisali i sublimirali djelo koje je istovremeno slika i teatar, fikcija i život, uhvaćeni trenutak i epoha u trajanju.
Mijo je umio/uspio da iz slikarstva i scenografije, kao zasebnih umjetničkih disciplina, artikuliše i transponuje najkvalitetnije osobenosti u svom djelu – izbalansirani suodnos konstruktivnih elemenata djela iz scenografije u slikarstvo, prefinjenu likovnost u scenografiju i kostim, da u teatru tvori „živuće slike“ na sceni, ispunjene kompozicionim skladom, s finim, tonsko-valerskim prelazima, harmoničnog kolorita. Majstorska vještina osvješćenog osjećaja mjere, kontorola nijansiranih, sofisticiranih medijskih prožimanja/prelaza, rezultirala je osobenim umjetničkim djelom u scenografiji, slikarstvu, arhitekturi, enterijerima, plakatima, televizijskim i filmskim projekatima. Poput renesansnih umjetnika, Mijo je cronogorski „uomo universale“, podjednako zahtjevan i odogovoran spram sebe i izazova umjetnosti.
Jugoslovensku pozorišnu scenografiju druge polovine 20.vijeka možemo čitati kroz recentno djelo Mija Adžića. Njegovo slikarstvo, takođe, svjedoči o tendencijama, mijenama i izazovima nekadašnje, šire likovne scene i savremenim preokupacijama umjetnika. Mediteransko – maritimni porosedei Mijovih uljanih slika, apstraktno-asocijativne egzekucije, lirsko-intimističkog karaktera otkrivaju umjetnika čije djelo se ne svrstava i ne pripada određenom pravcu, stilu ili epohi.
Osamnaest samostalnih likovnih izložbi, na desetine kolektivnih, i više stotina realizovanih scenografskih rješenja za dramske, baletske, operske projekte, uz niz presedana, poput pet premijera za četiri mjeseca ili preko 200 izvođenja Šjora File s Mijovom scenografijom, šest premijera Gotovčevog Era s onoga svijeta s različitim rediteljima, a isitim scenografom – Mijom, govore o umjetniku ogromnih kreativno-energetskih potencijala, s višedecinijskom, kontinuiranom umjetničkom karijerom.
Ono zajedničko, bez obzira na medij u kojem umjetnik stvara/interveniše je uravnoteženost svih konstruktivnih elemenata djela, izgrađeni osjećaj za kompozicioni sklad i koloritno-valerske odnose, nenametljiva, prožimajuća estetika naizgled nespojivog u vanrednim susretima harmonije i ljepote Mijovog djela, gdje mediteranski temeperament odmjerene građanske suzdržanosti i obzirnosti zaiskri gorštačkim, prkosno-dostojanstvenim cetinjskim duhom.
