U knjizi Economics Unmasked, autora Philip B. Smith & Manfred Max-Neef, koju sam nedavno čitao našao sam izraz ”osiromašeni identitet” što me je podstaklo da napravim kratak uvid u aktuelne identitetske probleme u Crnoj Gori.
Mnogi naši političari potpomognuti pojedinim ”ekspertima” tvrde da bi podjele u Crnoj Gori praktično nestale ako bi lična primanja građana bila tolika da zadovoljavaju njihove uobičajene potrebe. Čak i da smo spremni da jednu ovako neutemeljenu tvrdnju oprostimo političarima, ta spremnost nestaje kad su u pitanju”eksperti”. Riječ ekspert je pod navodnicima jer nijesam pronašao potrebne reference koje bi ukazivale na validnost dodjeljivanja ovog zvanja nekim javnim ličnostima. Na primjer, kompetentnost koja podrazumijeva odgovarajuće obrazovanje, iskustvo, vještine i obuku u određenoj oblasti osnovni je zahtjev koji se mora zadovoljiti da bi se opravdao naziv ekspert.
Cilj svakog ”eksperta” angažovanog u politici bi morao biti izgradnja društveno-političko-ekonomskog sistema u kome radno sposoban građanin ima slobodu izbora u pogledu zadovoljavanja potreba svojim radom. Pri tome bi svaki ”ekspert”, bez obzira na osnovnu struku, morao znati da su temeljne ljudske potrebe iste, i da ne zavise od toga da li čovjek živi u društvu izobilja ili oskudice. Takođe, morao bi znati da se svaka potreba može zadovoljiti različitim intezitetom i na raličitim nivoima. Osim toga, za očekivati je da zna da se potrebe zadovoljavaju u zavisnosti od konteksta, što znači da se mogu zadovoljavati u odnosu na sebe, društvenu grupu i okolinu. Kvalitet konteksta zavisi od vremena, okolnosti i mjesta. I na kraju, kao rezime prethodno rečenog ”ekspert” bi morao znati da kultura društva ne određuje koje su osnovne potrebe građanina, već sredstva kojima se te potrebe zadovoljavaju.
U skladu se prethodnim, definicija siromaštva koju političari i ”eksperti” koriste u svojim javnim nastupima veoma je upitna. Prema toj definiciji, pojedinac je siromašan ako ima prihode ispod statistički utvrđenog iznosa. Radi se o manjkavom, uskom i isključivo finansijskom tumačenju siromaštva. Zbog toga, po riječima autora knjige s’ početka ovog teksta, stvari se moraju sagledati realno i na osnovu toga početi govoriti o siromaštvima, a ne samo o siromaštvu jer svaka nezadovoljena potreba pojedinca pokazuje neko njegovo siromaštvo.
Na primjer: siromaštvo preživljavanja (usljed nedovoljnih prihoda, loše ishrane, smještaja itd.); siromaštvo zaštite (usljed neadekvatne zdravstvene zaštite, nasilja, nošenja oružja itd.); siromaštvo ljubavi (usljed autoritarnosti, ugnjetavnaja, beskrupuloznog odnosa prema okolini itd.); siromaštvo razumijevanja (usljed slabe obuke, neobrazovanja, indoktrinacije itd.); siromaštvo učestvovanja (usljed diskriminacije žena, djece, osoba sa invaliditetom, manjina itd.); siromaštvo identiteta (usljed nametanja tuđih vrijednosti domaćoj kulturi na svim nivoima od lokalnog do državnog, prisilnih migracija, političkih progona itd.). Prethodno nabrojane vrste siromaštva nijesu specifičnost Crne Gore, već su u manjoj ili većoj mjeri prisutne u svim državama svijeta.
Međutim, ono što jeste crnogorska specifičnost je svakodnevno trošenje ogromne energije na identitetska pitanja. Pri tome, nadgornjavanje o identitetu u javnosti vodi se dominantno u vezi sa državnom zastavom, jezikom, nacijom i crkvom. Najveću zaslugu za to imaju političari koji svjesno osiromašuju cjelinu potrebe za identitetom kroz potenciranje samo onih sredstava za njegovo zadovoljavanje, koja im mogu donijeti političku korist. Uporno i svakodnevno nametanje ciljnim grupama građana da se bave samo poželjnim identitetskim sredstvima (zastava, jezik, nacija i vjera) vodi smanjenju racionalnog i jačanju njihovog iracionalnog poimanja stvarnosti.
Stoga, umjesto poželjnog poboljšavanja intelektualnih sposobnosti pojedinaca u ovkiru ovih grupa one vremenom dramatično opadaju. Uzrok je zanemarivanje skupa identitetskih sredstava čiji su elementi: rad, koji daje smisao našim životima; njegovanje građanskih vrijednosti, koje su temelj slobode pojedinca; upražnjavanje pozitivnih običaja i navika, koje jačaju međusobno poštovanje i povjerenje; osjećaja za moral, koji nadopunjuje sve nivoe stvarnosti; i dijalog o prošlosti na osnovu istinitih, dokumentovano dokazanih, istorijskih događaja i procesa kojima se osujećuje prisvajanje specifične crnogorske istorije i kulture. Zanemarivanjem prethodno navedenih identitetskih sredstava kolektivni imunitet društva opada, ugrožavajući njegovu sposobnost za ozdravljenje što vodi daljoj društvenoj dezintegraciji.
Konačno, nijedna nevolja ne dolazi sama pa ni ”siromaštvo identiteta”. Neuravnoteženost između forsiranih i zanemarenih sredstava za zadovoljavanje potrebe za identitetom vodi raznim patološkim stanjima, kako pojedinaca, tako i kompletnog društva. Zbog toga, u našem društvu stalno nastaju nova patološka stanja koja se karakterišu sve siromašnijim identitetom, dok se hrane mitovima, legendama i poželjnom-lažnom istorijom. Rezultat je privremena korist za političare kroz homogenizaciju postojećih i pridobijanje novih glasača i trajna šteta za građanje koja se manifestuje sve lošijim kvalitetom života, ne samo zbog manjka novca, već zbog njihovog intelektualnog nazadovanja, čime sposobnost glasača da ”love ribu” opada, dok potreba za ”dobijanjem ribe” enormno raste.
Prema tome, rješenje destruktivnih podjela u crnogorskom društvu ne krije se samo u povećanju ličnih primanja građana (koliko god ih povećali) kako to, lakomisleno ili namjerno, tvrde mnogi političari i neki ”eksperti”. Umjesto toga, rješenje je u stvaranju uslova u kojima će biti omogućena cjelina identiteta kroz korišćenje svih sredstva za zadovoljavanje potrebe za njim. Dinamičkim uravnotežavanjem sredstava koja se sada forsiraju (zastava, jezik, nacija, vjera) i sredstava koja su zanemarena (rad, građanske vrijednosti, osjećaj za moral, pozitivne navike i običaji, istinita istorija), moguće je premostiti duboki, vještački napravljen, jaz između njih. Takvo uravnotežavanje bi vremenom vodilo ozdravljenju crnogorskog društva kroz značajno smanjenje destruktivnih podjela.
Inicijativa za rješavanje ovog kompleksnog pitanja mora poteći od inteligencije koja bi ”upumpavanjem” duhovnog kapitala u sistem povezala odavno odvojeni socijalni i materijalni kapital. Pri tome, pod duhovnim se ne podrazumijva religijsko (mada se ono ne može potpuno isključiti), kako se to kod nas inače praktikuje. Razlog je što je religijsko ograničeno organizovanim sistemom vjerovanja u kome su nepoželjne druge vjere i nereligiozni, čime bi značajan dio društva bio isključen iz ovog procesa. Našem društvu je potreban sveobuhvatniji vid duhovnog kapitala, koji se zasniva na dubljim značenjima, vrijednostima, ciljevima i pozitivnim motivima koji su važni svakom ljudskom biću. Takav duhovni kapital je neophodan domaćim organizacijama, zajednicama i kulturama da bismo bili sposobni učestvovati u međunarodnim odnosima, ne osiromašujući sopstveni identitet. Konkretno, rješenje problema osiromašenog identiteta zahtijeva transdisciplinarni pristup koji omogućava kvalitetnu interakciju nauke, biznisa i društva uopšte.
U Podgorici, 22.02. 2022.
Be the first to comment