Proći ćete pored njega kao što, u puste i prazne dane, prođete među špalirom kakve ulične rasvjete. Njegova silueta će u djeliću sekunde zaigrati periferijom vašeg vidnog polja, što će reći da se blenda vaše svijesti neće ni trznuti na nju. Pošto smo utvrdili da se vaša i njegova sadašnjost ne susreću i da pripadaju strogo odijeljenim paralelnim svjetovima, neću pogriješiti ako izjavim da vas ne zanima ni njegova prošlost a još manje njegova sudbina. Ali, pošto naš junak nigdje ne pripada, bilo bi mi neprijatno, a da ga ne smjestim bar u jednu jedincatu priču kakva je ova. Među ove redove zakucaćemo temelje njegovog privremenog doma jer su sve prilike da drugog doma više i ne može imati.
Kako bih mu vratio kakvo-takvo dostojanstvo, moram potvrditi da i on ima odjeću, da njegovo tijelo ipak ima gdje da se uvuče i da njegova konstitucija ipak vidljivo deformiše njegovu odjeću, što je argument u prilog postojanja nekoga ko je zaista nosi. Ipak, on je čak dvaput stariji od svog kaputa, a, srećom, malo manje od para golubijesivih cipela koje nema prilike da skine sa svojih velikih stopala. Još ću vam otkriti da mu je za glavu zalijepljena tamnosmeđa kapa, čija se boja nekada mogla uporediti sa bijelom kafom. Inače, bijelu kafu nikada nije pristao piti, jer ga je od same pomisli na ovaj mali poduhvat spopadao osjećaj teškog gađenja. Zamišljao je veliku kravu kako dolazi unatraške, u rikverc, pokušavajući zajahati kafanski sto i, od neke iznenadne, samo krupnim životinjama razumljive uznemirenosti više nego usplahirenosti, uranja vime u obični espreso, a njegova vrelina tjera je da skoči kao oparena i u tom činu povlačenja, u šolju joj pobjegnu dvije kapi svježeg mlijeka.
Prelazim, premda nerado, na iscrtavanje neobičnog reljefa njegove čeljusti. U vilici mu je ostalo čak 29 i po zuba, što nije razlog da se ne posvetimo anomalijama koje narušavaju nekadašnji inventar usne duplje našeg siromaha. Jedan zub je izgubio okliznuvši se pokušavajući razgrnuti gusti mrak i gledajući u visine bez mjeseca. To je bilo jednom kada je onaj isti špalir ulične rasvjete uzeo slobodnu noć. Pola zuba (tačnije, njegove tri petine) odvalilo se kada je, za studentskih dana, zagrizao polovično očišćenu polutku orahove jezgre. Posljednjom prilikom, nije mi poznato kojom, stradao mu je oveći očnjak, nakon čega ga je cijelu sedmicu bolio desni krak potkovičastog luka gornje vilice. Bol koji je podnosio bio je, kako je sam govorio, kao da mu neko odjednom zabija pet eksera u desni. Nikada nećemo saznati zašto baš pet, ali, sudeći po zanimanju našeg lika, koje će tek kasnije biti poznato, mislim da se moramo složiti sa njegovom procjenom i doživljajem. Bolne faze smjenjivale su se sa izvjesnim osjećajem tinjajućeg pulsiranja, pa je naš junak u nekim trenucima bio uvjeren da mu u ustima raste još jedno srce i da ne časi ni časa povezujući se sa okolnim krvotokom.
U vrijeme ovih dešavanja, iznajmljivao je sobu dimenzija samačkog kreveta. Ne, ne bih bio fer prema ovoj sobi, a da vam ne kažem da je u nju stao i prostor koji se protezao od vrata do kreveta, ali nije iznosio više od pola kvadrata. Ipak, zvao ga je hodnikom, jer je, ulazeći u sobu, zamišljao da mu je ona čitava kuća. Na svim zidovima bila su zakačena velika ogledala, pa je imao osjećaj da soba uopšte nema zidove. Maštao je i razmišljao ovako: da nije ogledala i da su umjesto njih postavljena providna stakla, iz sobe bi pucao pogled na očaravajuću panoramu metropole, na sve četiri strane svijeta i na nebo i zemlju u istom kadru. Sjetio bi se sada i još jednog detalja lociranog na jednom, u uglu napuklom ogledalu. Napuklina je znala da zaliči na paukovu mrežu i nadu da se u ovoj sobi nalazi još jedan stanar i da naš junak, utješno, nije bio sam. Na ogledalu je bio komadić papira oblika i proporcija njegove sobe, na kome je pisalo: Zapanjen i zadivljen istočnjačkim mnogobožjem, u mjestu stojim ukopan, shvatajući da je nama na Zapadu i jedan jedini Bog suvišan. Na uvijek uglancanoj i bolno jednoličnoj površini ogledala na suprotnom zidu, ispod jasnog odraza prethodnog zapisa, šepurio se i drugi, koncizniji: Život je most između dva ista svijeta.
No, vratimo se u sadašnjost. Ovaj siromah, prema kome ste možda počeli gajiti radoznale simpatije, prošle je sedmice imao jedinstvenu priliku da pojede stvarno dobar obrok. Neki vlasnik restotrana, koji je znao šta znači nemati ništa (ali i kako to ništa pretvoriti u nešto), primijetivši kako naš junak prolazi pored njegovog objekta i osjećajući njegov gusti miris (vonjao je na sebe i svoje godine), pozvao ga je da sjedne za jedan od stolova u dvorištu. S radosnim iščekivanjem njegove reakcije vlasnik mu je saopštio da može birati jelo koje hoće, jer se danas ima smatrati počasnim gostom njegovog restorana (rekao je “objekta”). Ovo “počasni” naglasio je tako što ga je rastavio na slogove, prvi slog izgovorio je nešto višim tonom, dok je slovo “i” zazvučalo odsječno i svečano. Naš siromah rijetko je mogao prezalogajiti nešto što nisu dodirnula, grizla ni ljubila tuđa usta, a sada je imao šansu da dobije cijeli obrok spreman samo za njega i, što je još važnije, da pojede sve. Ako je moguće- do posljednjeg molekula. I, pojeo je. Ovdje nećemo spominjati šta je naručio, nadam se da nam je samo bitno saznanje kako je nakon dugo vremena mogao konstatovati da je sit sitcat. Poslije nekih šezdesetak minuta, osjetio je potrebu da izvrši veliku nuždu. U njegovom debelom crijevu koje je u gladne dane udaralo bas dionicama koje je izvodilo tanko crijevo, nakupilo se dovoljno materijala da bi taj sadržaj bio potjeran vani. Tih je dana bilo zahladilo, pa je naš siromah htio što duže zadržati svoj feces unutra. Smatrao je da će se, usljed ovakvog napora, uspjeti ugrijati, jer će topli sadržaj crijeva probuditi njegov solarni pleksus koji je, kako mu je nekada davno neko objasnio, centar cjelokupnog fizičkog bića. A solarni pleksus, u predjelu pupka, navodno odašilje energiju u svaki, pa i onaj najdalji i najvanjskiji dio tijela. Tada je to smatrao glupošću, a sada slamkom za koju se hvata kako bi održao temperaturu svog tijela na bar pristojnom minimumu. Možda neki od vas pretpostavljaju da je, iz njegove perspektive, postojalo još dosta dobro utemeljenih razloga da crijevni sadržaj zadrži tu gdje on upravo stoji zarobljen. Pa, pridružimo mu se u mentalnom nabrajanju. Prvo, to će ga podsjećati da se počastio kraljevskim obrokom. Drugo, zašto bi moralo sve, baš sve izaći napolje? Što duže zadrži pomenuti sadržaj, možda bi se moglo desiti da jedan njegov dio organizam nekim čudom ipak iskoristi. Ko zna – mislio je on – organizam je složen sistem koji zna o sebi više nego što mi znamo o njemu. Treće, sadržaj vlastitih crijeva je njegovo neotuđivo vlasništvo. Zašto bi, vršeći veliku nuždu, izgubio – kako je to samo u mislima nazivao – “novi, najsvježiji dio sebe”? Međutim, na kraju je morao napraviti ustupak i u javnom WC-u ispustio sve ono čime su tuneli njegovog stomaka bili zatrpani i što je je plovilo prethodnim redovima priče.
Te mu se sedmice, ipak, sreća osmijehnula i drugi put. Na glavnom trgu, gostovala je jedna naša diva, u domaćim medijima okrunjena i predstavljena kao kraljica portugalskog melosa, pobornica neprevaziđenog lisabonskog sevdaha. Odmah mu je zapala za uho. Nastupala je bez instrumentalne pratnje, jer je bila tako dobra da je zvučala kao da sama sebi pjeva bek-vokale. I našem siromahu se učinilo da iz djevojke izlaze barem dva glasa, pa je njen pjev podsjećao na neku vrstu dijaloga sa samom sobom. U nekim trenucima, djelovalo mu je kao da se njen fizički oblik istopio, rastočio i usitnio, nakon čega se pretvorio u moćan i podugačak zvučni talas. Uživao je, tako, neka dva ili tri sata, a doživljaj ga je držao sljedećih isto toliko dana. Poslije toga, dani su mu opet počeli nalikovati jedan na drugi, pa je djelovalo kao da je vrijeme dobrano usporilo, prijeteći da se uskoro zaustavi u potpunosti.
Urbana silueta koju smo udomili u ovoj priči osjećala se tuđinom u svom tijelu, a nekada je bila uvjerena i da sama sebe prati. Ne, u tim momentima nije bilo straha ni bijesa, već je naš sirotan bio ispunjen jer se, kao uhođeni i kao uhoda, osjećao nekako prisutnijim u svijetu koji ga je okruživao. Simbiotska veza dvije osobe značila je zauzimanje većeg dijela prostora nego u slučaju da je ostao jedna osoba, samo jedno tijelo.
U posljednje vrijeme, naš junak je počeo primjećivati jednu neobičnu promjenu na sebi: više se nije doživljavao kao kompletno biće, već kao organizam raspolućen na tijelo i psihu, pri čemu je i tijelo bilo podijeljeno na dva dijela, a da je istovremeno došlo i do diobe psihe. U njemu su, sada, koegzistirala četiri entiteta. I, više se nije znalo šta je parazit, a ko je domaćin. Ovaj doživljaj sebe doveo je do zanimljivih fenomena: entiteti su se međusobno združivali, čineči parove: psiha 1 i tijelo 2, psiha 2 i tijelo 1, psiha 1 i psiha 2… Ukupno, šest kombinacija, kako je odmah primijetio naš junak, da konačno otkrijemo, po profesiji je bio matematičar. U svakom drugom stanju (ako su se te promjene samosvijesti uopšte mogle zvati stanjima) bio je nekako drugačiji, okrugliji ili kockastiji, mekši ili tvrđi, laganiji ili teži … dok jedan dan nije shvatio da je izgubio svu težinu (polutke tijela su se ponovo spojile i, zakleo bi se, nekako otpale). Tada je, što je zaličilo na fino podešavanje nekog teleskopa, okrenuo svoj par očnih jabučica prema nebu (slika je bila oštrija nego inače). Ubrzo zatim, osjetio je da su se psiha 1 i 2 ponovo spojile i podigle do visina do kojih očne jabučice prolaznika nikada nisu i neće uspjeti da dobace.
Be the first to comment