Poštovani pośetioci, prenosimo izlaganje dr Anastazije Miranović, istoričarke umjetnosti i likovne kritičarke, povodom otvaranja izložbe tri mlade crnogorske umjetnice – Jelene Iličković-Tomić, Tijane Vujović i Jovane Vujanović, u okviru “Zimske scene” Barskog ljetopisa Izložba je otvorena 24.01.2019., u Dvorcu kralja Nikole u Baru.
„Refleksogena moć“ je opšta moć života, jer život nije slijepi tok vremena, već sposobnost reakcije i povratka. „Refleksogeni čin“ je ontološki čin, pokušaj temeljnog odbijanja smrti, on nagovještava duh, pa se „sjećanje kao imaginarno suprotstavlja licima vremena. Ono osigurava biću, nasuprot rastućem proticanju vremena, kontinuitet svijesti i mogućnost vraćanja… s onu stranu nužnosti sudbine.“ ( Žilber Diran)
Tri mlade, crnogorske umjetnice – Jelena Iličković -Tomić, Jovana Vujanović i Tijana Vujović u svojim umjetničkim Refleksijama (kako slovi naziv njihovog zajedničkog umjetničkog projekta/izložbe), intervenišu u vlastitim, individualnim prošlostima, svijetu djetinjstva, čineći ga fantastičnim, estetskim aktivizmom u nepromjenljivom. Konceptualno-kreativnom repeticijom određenih trenutaka, situacija, stanja prošlosti umjetnice ih udvostručuju, multipliciraju, tvoreći nove stvarnosti/sadašnjosti. Nepromjenljivost prošlosti estetski se prevazilazi umjetničkim činom njene obnove, ukida se i otkljanja lik smrti skriven u efemernosti svakog trenutka života. Umjetnice, materijalno-mentalnom intervencijom u proživljenom, od fragmenata sjećanja konstituišu nove cjeline, ovjekovječuju ih djelom koje nadilazi prolaznost, nadživljava proživljeno. „Antropološki smisao sjećanja otkriva u korijenima imaginacije potrebu da se prevlada prolaznost vremena. Čovjek i stvari nisu samo upleteni u tok vremena, pa čak ni u istoriju, nego su uvučeni u različite scenarije u kojima zadobijaju svoj identitet.“ (Bernhard Valdenfels)
Umjetničkom repeticijom sjećanje, iako fundamentalno polazište u djelima umjetnica, zadobija ulogu slučajnog „prolazika“, koji nas magličasto vraća u proživljeno, čijim redefinisanjem, reverzibilnim sklapanjem/preklapanjem, umjetnice konstruišu vlastitu „novu“ istoriju i identitete. Fotaografijom, medijem koji najupečatljivije čuva prošlost, subjektiviziraju stvarnost kroz intimne mitove, poput kataloga individualnih sjećanja, i diferentnim konceptualnim intervencijama, tvore pred nama nestvarno-stvarne, nostalgično-sjetne, empatično-nježne prizore, situacije, stanja. Bajkoviti, ušuškani svijet djetinjstva duboko zapretan u podsvjesnom, u mnemografskim zapisima, isplivava na površinu poput fragmenata otpalih fasada, brižljivo čuvanih, ispeglanih maramica, prvih slikovnica i bojanki, herbarijuma, nevino-iskrenih, čistih dječijih osmjeha, toplog roditeljskog zagrljaja, poljupca majke i suza sedmorice patuljaka čije Snežane čežnjivo priželjkujemo makar jednom da budemo…
Osmišljena procesualnost i egzekucija radova (od kalsičnih do kombinovanih tehnika/medija – fotografije, crteži, printovi, instalacije, crteži, objekti…), krije simboliku predstavljenog podjednako značajnu kao i nostalgično-melanholični narativ. „Intimni ekosistemi“, svijet paradoksa, „estetika herbarijuma“, „mentalna geografija“ i individualni „kulturni pejzaži“ umjetnica izmještaju/pozicioniraju lično-kolektivne strahove, sreće, čežnje, prolaznosti, intimnosti, vjerovanja, sjećanja u krhke, staklene okvire, sarkofage koji imaju potrebu da štite od taktilnosti i neposrednih dodira, istovremeno izlažući ih pogledima ptičije perspektive – odozgo, koji suvereno dominiraju situacijom u želji da je redefinišu, po svom uzusu i uvjerenju. Pripadnost jednom mjestu obdarena je originalnošću individualnog življenja. Mjesta rođenja, djetinjsta i mjesta života sudbina može beskrajno da udalji, no, ona ostaju neraskidivo povezana nužnom autentinošću koju čovjek nosi kao svoj uzus.
Jelena Iličković –Tomić, Jovana Vujanović i Tijana Vujović su sudbine ličnih iskustava proživljenih u najidiličnijem periodu življenja-djetinjstvu dislocirale iz prolaznosti i pohranile u umjetničko trajanje, koje već nekom sljedećom prilikom može poprimiti novi oblik/čitanje, no, ne i suštinu. Uostalom, kako se čovjek štiti od podsjećanja na sospstvenu propadljivost… dopadljivim svjetom djetinjstva? Može li se u umjetnosti zadobiti neka druga vrsta vječnosti ili trajnosti, koja je čovjekovoj krhkoj ljušturi, tijelu u kojem obitava, uskraćena? Može li duh, a da to nije u religiji i nekom životu različitom od ovozemaljskog, pribaviti čovjeku toliko porebnu iluziju spasa?
Čini se da Jelena, Jovana i Tijana lucidnim promišljanjem ovih velikih tema svojim djelom pokušavaju dati odogovore, a time i nas potaći na interaktivna razmišljanja…
