Bojana Vušurović- Let sa vrapcima

  Ptice u letu, a ja sa sjetom gledam na njih. 

I ja sanjam da sam ptica ili pak da imam krila, pa da, makar malo sličim njima. 

Sanjam još odavno, i imam neki osjećaj, da i san i java odmiču polako. 

  I dok gledam oblake kako tiho nebom plove, kao ribe, gledam i lišće što na vjetru putuje, kao putnik, neki tamo čovjek, koji obilazi svijet. 

Je li teško obići svijet? Je li pak vrijedno umora? 

Ja bih ga preletjela, a ne bih se ni umorila.

Tako ću, jedne noći, u snovima.

  I sinoć sam sanjala da letim sa vrapcima…

Tek tada sam razumjela, kako krhki, na svojim krilima i krilima vjetrova, glasno cvrkuću o sreći i ljepotama svemira…

A pružilo je sinoć, i meni, malo odmora, kad poletjeh bez imalo muke na sopstvenim krilima. 

  Dotakoh oblak, mekan, kao od vune napravljen, pomislih kako to da je tako  savršen, bez mane. 

Kad ga dotakoh, najednom, postadoh i ja oblak. 

Pa umjesto letjeti sa vrapcima, počeh plutati nebom… I bilo je lijepo zaista. Ali poželjeh svoja krila nazad, jer, znaš, dosadno je biti oblak…

Jer oblaci su previše spori da zadovolje jednog čovjeka. Čovjek je sličniji ptici…

  Letjela sam, sinoć, sa vrapcima. 

Ali i oni lete previše nisko i kratko. 

Ja sam željela da obiđem zemlju. 

A njima je zemlja, samo ono parče neba pod njihovim sićušnim krilima…

Meni je to bilo nedovoljno, premalo. 

Pa ostavih tako sinoć, vrapce, prijatelje, da sami lete, sebično, krenuh i ja da tražim dom pod sopstvenim krilima…

Nepoznato, skriveno. 

Onamo gdje vrapci ne idu, onamo gdje čovjek ne može da stigne pješke. 

Ja imam krila, ili sam ih imala, pa sam tako, sebično, sama, otišla… Daleko. 

  Letjela sam, letjela. I usput postala i list, i pero neke bijele ptice, i leptir i onda opet oblak. 

Ali opet zahtijevah svoja krila nazad. 

Sve je to malo, nedovoljno, za čovjeka.

Čovjek je najsličniji nekoj ptici. 

  Letjela sam, daleko. Tamo gdje ni daljine, dalje ne poznaju. Tamo gdje ni planine ne niču, tamo gdje se i mora u sebe sama utapaju. 

I dalje sve to bješe premalo, nedovoljno. 

  Sretoh, napokon, jednu vranu, tada, negdje u sutonu, i sva srećna, a umorna zapitah:

“Kako da pronađem svoje parče neba, i jesi li ga ti ikada pronašla?”

A ona, jadnica, bješe na umoru, i samo prošaputa:

“Jesam, ali sam ga izgubila. Pohlepna, tražila sam neko drugo mjesto gdje nijedna ptica nije krilima stajala, i nijedan čovjek nije stigao nikada…”

  Tada shvatih da u potrazi za mjestom na koje sam htjela bježati od drugih, nijesam uspjela od sebe pobjeći…

I da, iako mi se želja ispunila, da iako sam, na krilima tako, zemlju obišla, opet nezadovoljna, sama, sada bih i za zemlju prikovana bila radosnija.

  Jer i kad su ptice u letu i kad sa sjetom gledam na njih, shvatim da nije stvar u krilima, već u slobodi koja nije konačna, ali je dostižna, i da ona nije u nekim nemogućim stvarima, već je u nama samima. 

  I tako, odjednom, probudih se iz sna koji je trajao vječno.