„Jedino što nam je potrebno da bi smo postali dobri filozofi
jeste sposobnost da se začudimo.“
Justejn Gorder
Mlada žena se naglo zaustavlja ispred jedne prodavnice. Bijesno i skoro divljački diže ručnu. Grabi torbu sa zadnjeg sjedišta, histerično kopa po njoj dok konačno nije pronašla novčanik. Izašla je i, bespotrebno, svom silom zalupila vratima. Trkom ulazi u prodavnicu. Posmatram to iz galerije. Galerije i muzeji su za mene kao i sakralni objekti. Neko je njih mučno i dugo projektovao, zatim i gradio, da se u njima slavi nešto što je ljudsko a od boga dato, jedan talenat, još jedno poigravanje sa smislom života i njegovo kreiranje kroz najrazličitije oblike, platna, boje i ideje.
U takvim objektima je uvijek mirno. Oni su okupani svjetlošću, uglavnom vještačkom, prenaglašenom, kako bi se talenat slavljene osobe i djela što više istakao. Ova galerija je sva u staklu i kupa se u prirodnoj svjetlosti subotnjeg prijepodneva. Kroz staklo se vidi užurbani grad, vide se srećna lica koja tumaraju bez nekog posebnog cilja, vide se nervozni ljudi koji nekuda žure, vide se sjetna lica koja se polako vuku ulicama. Ma svakakvih ima!
Iz prodavnice ponovo izlijeće ista žena sada sa rukama punih kesa. Balansirajući sa preteškim tovarom, jedva otvara vrata, gura kese na zadnje sjedište i opet žurno ulazi. Pali kola i kreće, stiska gas. Ne čujem od stakla ali vjerujem da su gume zašktipale. Nije vezala pojas.
Pratila sam pogledom njena kola dok nije zašla u sledeću ulicu a moj pogled se zaustavio na drugoj skulpturi. 
Wow. Pomišljam kako jedna istoričarka umjetnosti ipak u svojoj glavi mora imati više riječi od te jedne, neprofesijalne, ali mi sve djeluju nedorasle zadatku. Primičem se i gledam, fascinirana bojama kamena, savršenim oblikom, majstorskom obradom tog nevjerovatnog predmeta. Tražim pogledom sljedeću i lutam do drugog kraja ali pogled se zaustavlja na krševitom brdu iznad grada. Mislim kako je nevjerovatno da nešto ovakvo, savrešeno, možda postoji baš tamo gore i da će možda jednom u jednoj od svojih šetnji ovaj genije proći tuda i naći neko blago, spustiti ga među nas smrtnike, da će ga izglancati, skinuti prašinu, srediti i predstaviti nam ga, nama, lijenima da to tražimo negdje spolja, po pećinama starim i prostranim, po planinama i kanjonima.
Dok jedva kroz staklo čujem kako neko trubi i viče nekome da se pomjeri, razmišljam kako je u galeriji mirno, kako nešto odiše nevjerovatnom enegrijom neprolaznosti. Ne umijem da objasnim mami koja je zastala pred grupom skulptura iz Ostroškog ciklusa. Ona je zagledana, fascinirana i ne sluša me uopšte. Okreće se i kaže kako je nevjerovatan spoj kamena iz kog viri čuvarkuća: „Kako je priroda nevjerovanta, kako je ova umjetnost nevjerovatna!“
Šetam dalje i stojim ispred monumentalne skulpture. Gledam to čovjekoliko stvorenje od drveta. Krivim glavu potpuno opčinjena. Zar je priroda ovo stvorila a čovjek našao i uzdigao? Pored nje, malo niz hodnik stoji Svirač, potpuno netaknuto drvo, izuvijano od vremena, vjetra, vode, izvajan od prirode da liči na muzičara. Posmatram zadivljena i osjećam odjednom miris mora poslije juga, ja skoro dvadeset godina mlađa, skačem po plaži i vučem polutrule grane i panjeve drveća koje je more prethodne večeri sažvakalo i izbacilo. Nevjerovatno. Zaboravila sam koliko je zabavno bilo istraživati plažu poslije nevremena, kakav je miris joda u vazduhu pomješan sa mirisom tek izbačene morske trave na vlažan pijesak i kakva je težina vlage.
Mama me doziva, pita da li sam vidjela ovo. Prilazim i ne vjerujem da to nije umjetnik uglavio već tako našao. Kamen potpuno obmotan u drvetu, kao da je drvo uzelo kamen u naručje. Mama vrti glavom sva u čudu, jer joj fale riječi oduševljenja. Sve što bi rekla, umanjilo bi njeno divljenje.
Čitam katalog dok nečujno hodam galerijom. „Čovjeku više ne govore nikakvi glasovi iz kamena, biljaka i životinja, niti se on obraća njima, vjerujući da ga oni mogu čuti. Nestao je njegov dodir sa prirodom, a s njom i duboka emotivna energija koju je stvorila ta simbolična povezanost.“ Pomislim na ženu koja je odjurila onako dok sam ja stajala u ovoj zastakljenoj, od svijeta otcijpeljenoj kutiji, osjećajući se kao da je vrijeme stalo. Čitam gdje je sve Mijušković išao da bi našao ovo savršenstvo prirode. Posmatram šare na kamenu. Da li je Mijo jedini koji još sluša šta kamen ima da kaže? „Kamen djeluje na mene i ja započinjem da djelujem na njega…“
Naginjem se dok mi skulptura nije bila jedina stvar koju sam vidjela. Zamišljam kako je svaka bjeličasta linija na purpurnom kamenu kao jedan milenijum. Strah me broja koji se nazire negdje. Kako smo ništavni i brzo potrošivi mi ljudi. Skoro da sebe vidim u ulozi te žene. Trčim ulicama da stignem prije zatvaranja, dok mi ne istekne parking karta, žurim da izbjegnem gužvu, da stignem na ispit, jer kasnim kod zubara, navijam alarme da dan duže traje, da se više stvari prekriži sa liste. Zažmurila sam i pomislila kako je lijepo biti ovdje sad. Bar na minut živjeti blaženstvo i mir jednog kamena i drveta.
Sa drveta čitam: Onogoštanski Sizif , Nikšić, 17. 03. 1991.
Kroz prozor gura kamenje k drugima
vraćajući se upravo otud.
Divan tekst!