Na nekom takmičenju drvosječa u Kanadi pobjedu je odnio jedan omanji čovjek koji je dotad neviđenom brzinom “umetrio” sva propozicijama zadata im debla. Predsjednik žirija nije se mogao uzdržati da pobjednika ne upita:
– Gdje ste naučili zanat?
– U Sahari!
– Pobogu, čovječe, tamo nema šume!!!???
– Da, sad je nema!
Važno je zvati se Dr
Nekada davno u zemlji dalekoj
Narodom vladaše moćni car!
Jednoga dana carica njemu
Od srca dade najljepši dar!
Princezi bajnoj, taman kad stasa,
Obraz odjednom izgubi žar!
Iz carstva cijelog pozvaše znalce
Bolesti uzrok da nađu bar!
Zboriše mudro, zboriše dugo,
Al’ niko ne zna u čem’ je stvar?!
Za riječ se javi podanik jedan
Što nekad zemaljski obiđe šar!
Čuo je, veli, negdje da liječe
Oni što uz ime “Dr” im je par!
…
Na četiri strane vitezi jezde,
Jer to im reče gospodar!
Pređoše morâ, vidješe gorâ –
Al’ nekog takvog ni zauvar!
No jednom u šumi nešto jeknu,
Nešto što zahtijeva silan mar!?
Na proplanku mnoga debla leže –
Nesta tu šume, ma hektar!
A na čistini delija mladi –
Kose mu crne baš kao gar!
Dr-vosječom čim im se reče,
Skop’o ga tako ne bi žandar!
Sjedoše momka na ata hitra
I đoga mu cimni za ular!
…
Kada ga vidje, a sve zbog šćeri,
Car mu obeća po želji dar!
Al’ kad uz dvorac on spazi šumu,
Momak se sjeti i na svoj par:
Sjekirom oštrom i pilom svojom
Od šume guste čini dar-mar!
I sunce nad dvorcem opet zasja
I blijedi princezi podiže “zar”!
U obraz rumen njoj se vrati,
A u oku joj opet zaiskri čar!
I caru silnom tad ne bi druge
Do srećni pred oltar da vodi par!
Be the first to comment