Aleksandar Ćuković, rođen je 27. marta 1991. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Student je Fakulteta političkih nauka u Podgorici na politikološkom smjeru. Najmlađi je član Književne zajednice ,,Mirko Banjević“ iz Nikšića. Autor je knjige ,,Sporedni poredak“, objavljene u izdanju pomenute književne zajednice. Ta knjiga predstavlja zbirku pripovjedaka i koncipirana je tako da se sastoji od 33 priče. Priče Aleksandra Ćukovića objavljivane su i u elektronskom časopisu za književnost sa prostora bivše Jugoslavije ,,Prozaonline”.
Priče iz knjige:
Recenzija:
PRIČE KOJE GUTAJU POSVETU ILI MUNKOVI ZAPISI IZ BJEKSTVA
Još je Rolan Bart u svom članku Uvod u strukturalnu analizu priče govorio da strukturu priče, bez sumnje, moramo tražiti u samoj priči. U knjizi ,,Sporedni poredak” autor nam postavlja nimalo lak i jednostavan zadatak jer je svijet njegove priče prepun različitih semantičkih, strukturalnih, naratoloških i psiholoških prekodiranja u kojima tačka gledišta, kao jedan od najvažnijih elemenata umjetničke strukture, čiji je opšti zadatak usmjeren na izgradnju slike svijeta, neposredno korelira i sa drugostepenim modelativnim sistemima, koji se odnose na poziciju tvorca teksta, na problem ličnosti i na problem istinitosti.
Poštujući Ženetovo pravilo razdvajanja instance koja je nosilac tačke gledišta i instance koja pripovijeda, tačnije razlikovanjem pripovjednog glasa i pripovjednog načina možemo preciznije determinisati stepen posredovanosti narativnog toka, pa u slučaju teksta koji je pred nama zapažamo subordinaciju elemenata personalnog pripovjedača i pripovjedača u prvom licu, ali postoje i granični slučajevi u kojima glas auktorijalnog pripovjedača preuzima ulogu naratora saopštavajući recipijentima simboličko – metaforične priče širokog tematskog dijapazona.
Posredstvom personalnog pripovjedača nestaje svaka distanca između ove i one strane romanesknog svijeta, a proces identifikacije pripovjedača sa nekim od likova postaje paradigmatsko obilježje personalnog medija što nam najbolje ilustruju Ćukovićeve priče: Dragi kamen, Dodir, Dnevnik jednog savršenstva, Razdražljiva majska sloboda, Religija srca i druge.
U svim pričama Aleksandra Ćukovića prisutno je pripovijedanje sa unutrašnjom fokalizacijom, a narativna instanca podijeljena je na dva ja: ja koje pripovijeda i ja o kojem se pripovijeda. Perspektiva doživljajnog ja zasnovana je na retrospektivnom nadahnuću pripovjedne instance, a dijapazon njegovih fleš-bekova (flasch back) percipira širok spektar simboličkih, metaforičkih, akustičkih, vizuelnih, metafizičkih i drugih elemenata koji postaju semantički kodovi za dešifrovanje Aleksandrovih narativnih tekstova.
U dijegetičkom univerzumu njegovih izmišljenih likova subordiniran odnos homodijegeze i heterodijegeze omogućio je pripovjedaču da modeluje veliki broj, često depersonalizovanih likova, koji iako pripadaju Bartovom tipu actanta često prelaze granicu dozvoljenog kretanja ulazeći u tzv. anti-polje, što je podesan prostor za stvaranje incidenta (Zavjera jedne majke, Razbaštinjena nebesa, Tuđim stazama, Priče koje gutaju posvetu, Zapis iz bjekstva). Upravo pojava incidenta izaziva katartično osjećanje, kako kod samog naratora, tako i kod recipijenta, čime na polju stvaranja slike svijeta, tog takozvanog autorovog kulturnog konstrukta ne dolazi do zatvaranja kruga već do pojave mentalnog circulus virtuossis-a u kojem dominacija mistifikovanih elemenata oblikuje simultane slike kojima poput optičke kamere sukcesivno smjenjivanje kadrova dešifruje veliki broj biblijskih, religijskih i mitoloških pojava i elemenata.
Često smjenjivanje narativnih nivoa uslovilo je pojavu ambivalentne temporalne strukture unutar koje mikronarativni elementi (rečenice), osim procesa vremenske distorzivnosti koja je prisutna i u makronarativnim konstruktima (pričama), vrše i dopunsku funkciju – postaju semantički punktovi u dijegetičkoj transverzali pripovjedač – tekst – recipijent, a njihovo transponovanje produžava svoj hod kroz vrijeme dodirujući, Frojdovim jezikom rečeno, sferu nadsvjesnog, tog čudesnog super-ega i ida uslijed čega se obrazuje novi, višeznačni i nijemim govorom iskazani hronotopi metafizičke egzistentnosti.
Autorovi metalepsični diskursi usmjereni su na testimonijalnu funkciju dijegezisa – pripovjedač je često svjedok događaja o kojima pripovijeda, pa te njegove intervencije postaju režijske indicije neophodne pri modelovanju autopoetičkog diskursa. Čest prelazak iz pripovjedačkog na pjesnički kod autoru služi kao eksplikatorni mehanizam dekodiranja simboličkog u realno, metafizičkog u istinito, mitotvorenog u stvarno, biblijskog u uzvišeni moralni kodeks. Prisustvo velikog broja različitih temporalnih figura (elipsi, silepsi, analepsi, prolepsi) u narativnom tkivu Ćukovićevog prvijenca svjedoči o jednom osobenom i prvenstveno modernom književnoumjetničkom ostvarenju koje će i bez ovih redova postati ne samo priče koje gutaju posvetu nego i priče koje gutaju svaku kritiku i puštaju različit krik poput onog Munkovog višeglasja koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
mr Ana Pejović
GLASNIK TAJNE
Jedva odškrinuta vrata propuštala su snop svjetlosti, koji se lijeno vukao po podu, a onda istom snagom peo do polovine kreveta. Čovjek se pridiže i stavi naočare. Sva svijetla u kući bila su ugašena, a noćno nebo poslalo je mjesec na zasluženi odmor. Zapitao se otkud svijetlo onda, ali i kada je otvorio vrata, ono se samo razvuklo kao neka škripuća lepeza. Njegovog izvora ni dalje nije bilo, dok je ono sve jače i jače sijalo. Uz jak prasak otvoriše se i ostala vrata i prozori i nasta bučna promaja, koja arlaukanjem probudi ostale ukućane.
,,Prvi i poslednji put Durlova sam vidio prije tačno pedeset godina, kada sam se spremao da odem od kuće”, rekao je Vasilije mažući ruke rakijom i trljajući žuljeve na debelim, radničkim dlanovima.
,,Te večeri”, nastavi on, ,,pokušao sam da pobjegnem od kuće kako bih vratio sestru, koju je maćeha dala na usvajanje jednom bogatom usamljenom paru. Čitavu noć sam plakao, a onda se odnekud pojavila svjetlost bez izvora. Ispred mene se ukazao jako visok i suv starac, koji je lebdio tik iznad poda, ne želeći da ometa svojim prisustvom. Možda mi se zato i učinio visočijim nego što jeste. Iz nekog čudnog razloga nijesam bio uplašen. Ne, ni malo… Nijem, krmeljavih i pospanih očiju, umoran, odavao je utisak kao da je upravo probuđen iz višedecenijskog sna. Zaista, tako je i bilo. Bio je to poluvjekovni glasnik tajne.
Svakih pedeset godina Durlov se pojavljivao u različitoj crnogorskoj kući, u različito doba dana. Uselivši se u nečiji dom iste večeri pravio bi strašnu promaju, čije se divljanje moglo čuti kilometrima unaokolo. Tada bi on, svoju poderanu torbu tajni prosipao i pustio da vjetar nosi svakom vlasniku svoju tajnu. Tako je, prosipao tajne, kažu, sve do 1809. godine, kada se preselio u vječnost. Porodične tajne i spletke su mu došle glave. Svoj drugi život je odlučio da posveti uzroku svoje smrti i počeo se baviti otkrivanjem skrivenog. Svi sudski sporovi njegovom pojavom bili bi rješavani, a Durlov bi istovremeno kontrolisao sudstvo opominjući sve na petodecenijske greške.
Bio je jako plašljiv, pa je njegovo poluvjekovno pojavljivanje izazivalo pravi spektakl. Strahovao je da ne bude uhvaćen od onih kojima je uvijek bio trn u oku- vladarske tajne i spletke zazirale su od njegovog vjetra istine. Od 1809. godine, pa do danas, podjednako je bio omražen i progonjen od svih vladara. Ali, i Durlov je imao svoju tajnu, koju je redovno slao svojoj porodici promajom, koju je sam pravio, sve do trenutka kada vladari nijesu počeli slati ljude da otkriju tajnu pretka, koji ne umire. Znajući sve to, Durlov odluči da ipak navuče prokletstvo na sebe cijepajući svoju tajnu, kako bi svoje potomke zaštitio od progona. Tako i učini, a prokletstvo se kao crna ptica tiho spusti na njegovo rame.
Danas, eto, on i dalje posjećuje i dvori svoje mile krševe, kojima uzalud pokušava pomoći. Uzalud, jer promaja istine, koja tajne šalje na prava odredišta odbija poslušnost i od dana prokletog pravi samo veću zabunu.
Vjetrovi prokletstva bi slične tajne nosili sličnim, a ne stvarnim vlasnicima, koji vape za istinom i tako njihovu patnju čine još žešćom. Arlaukanje koje prati promaju predstavlja starčev krik prokletstva i boli, koja nikada umuknuti neće. Bôli, koja je pokušala tajnu sakriti tajnom, koja nije ni smjela, ni mogla biti veća od ostalih u starčevoj poderanoj torbi, ma čija ona bila.
Durlov je vječan, kao Durmitor, kao Lovćen…“ A onda, Vasilije zaplaka, govoreći da svoju sestru nije našao u domu. Više nikada je nije vidio.
PRIČE KOJE GUTAJU POSVETU
Čitav svijet je riznica uspomena, dio prirode koji se bavi uslužnom djelatnošću. Svaki pedalj nečije je sjećanje. Bivši prijatelji stanuju na raznim mjestima, a najviše ih ima u prašnjavim albumima, starim dnevnicima, ispucalim trotoarima, u drugim ljudima koji im samo na prvi pogled sliče… Vjerovatno najčudniji kutak ostavljen takvoj osobi nikada ne bih mogao zamisliti da tog jutra nijesam, kao po običaju, otvorio dnevne novine i u njima ugledao neobičan oglas.
U oglasu koji se prostirao preko čitave mekane novinske stranice stajalo je sledeće:
“Mnogo vas je kako god! Vi ste mjera moje naivnosti ili pak gluposti. Za uspjeh i neuspjeh obrušiću se na ove jadnike koji vam se nikada neće pridružiti. Kažem jadnike, jer će me trpjeti ovakvog kakav sam, a sami znate da ih je malo.
Njima posvećujem svoj život, a vama mogu ovaj jedan skupi oglas, ovu moju priču sa koje unaprijed skidam posvetu. Ipak, zahvalan sam vam jer ste me sačuvali. I mene i ove do mene u meni. Spasili ste i sve one koji su nakon svih vaših melemnih riječi, pravih i slatkih lažnih, žurili da vas na ulici izbjegnu i obiđu u najširem mogućem luku. Poštedjeli i sebe i njih neprijatnosti koje nosi prolaznost druženja sa vama. Kako je to udešeno da na jedan magičan način uspješno evoluira u zaboravu, najprije nevoljnim pozdravom, a onda svim ostalim radnjama u ritualu koji se ne uči.
Isti broj koraka sam prešao sa svakim od vas podjednako, ma u stopu! Jedino, naš tada zajednički neprijatelj-vrijeme, nije teklo isto. Ali nijesam samo ja u pitanju, već svi ljudi ovog svijeta. Da sam ja, lako bih… Svi oni su prešli isti broj koraka na istom putu sa različitim trajanjem. I niko živ do danas nije vas upoznao niti objasnio! Pa, kakva ste vi to sorta, dragi bivši prijatelji!?
Zašto nema vašeg odraza u ogledalu, već se selite iz jednog u drugo biće? A onda seleći se napuštite čovjeka za koga sami tvrdite da to više nije on i tražite da vam vjerujemo. Ne, on vam se ne vraća i ne bez razloga, jer vas čuva onako najbolje i jedine, prave, stare, i to čini sa iskrenom željom radujući se susretu sa uspomenom, sa vama nekadašnjima. Tako čuva prijatelje, ne vas! Vi ste to već odavno prestali biti. Okamenjene, tako srećne, dok vi već skidate ko zna koje i čije po redu ruho. Ne vraća vam se, jer se u budućnost vratiti ne može.
Priznajem i da ste bolji, dragi bivši prijatelji. Bolji od svih onih čiji pozdrav već u prvoj grimasi znači ulaznicu u neki budući, mogući interes. Prošli je davno zaboravljen, a Čovjek misli da ga nije ni bilo. Zato, skidam vam kapu ovom prilikom, iako na ulici to već odavno ne radim. Ne zbog gordosti, već zbog vječnosti lijepog koje vas traži kao potvrdu, kao svoj identitet. Iz istog razloga skidam i posvetu iako sam naučio da je se ne plašim.
Krivi ste mi podjednako kao i ja vama za svo vrijeme koje izgubismo u usporavanju, gledajući jedni drugima u potiljak, u iščekivanju da ovaj ispred prosto ispari. Pamtiću vaša lica. Ona me još uvijek inspirišu.”
Znao sam da su ljudi spremni na sve zbog prijatelja, ali zbog onih bivših… Koliko leđa u lancu onih koji su se kleli na vječno poznanstvo čini karike u kolu njihovog jeftinog folklora. Samo se nižu od nastanka do nestanka i nazad. Tada sam zaćutao i jedva, sa sto muka, progutao posvetu, koja je pokušala da se otrgne, želeći da je sakrijem od sebe samog.
POČETAK ISTRAGE
Ne znam kakav ste, niti čiji ste sud, a vama je to, vidim, veoma drago. Međutim, to mi neće praviti problem kako da vas oslovim u ovom posljednjem obraćanju. Poštovao sam sve ovo, ma kako se ono nazivalo, pa ću se u skladu sa tim i obratiti sa „poštovani sude“.
Dakle, poštovani sude, ja ne znam ko ste, niti zašto sam ovdje, ali pretpostavljam da vam svi to isto saopšte sa ove klupe i iz ove “neprobojne” kutije, pred ovom istom publikom. Ništa novo… To mi ne daje za pravo da pitam bilo šta, jer ne želim da zadržavam sve te ljude, koji čekaju da sjednu na ovo mjesto, a već sam odužio mnogo.
Samo me jedna stvar ispunjava radošću: saznanje da je dovoljan jedan dan slobode, kako bi se od uspomena moglo živjeti čitav jedan vijek. Nijesam ni slutio čega se sve mogu sjetiti i šta sve mogu pronaći u tom „jednom danu“. Od postanka svijeta, a osjećam da je tako najbolje, ljudski je tragati, dok je pronaći, u pravom smislu te riječi, znano samo Bogu. Par ovih dubokih minuta biće mi od koristi čim njihova spasonosna veličina izdahne na mojim usnama.
Hvala.
JEDNOSMJERNA PRIČA
Čujem zvižduke smisla. Ispade da će se sam odati. Ili je to samo smisao zvižduka? Kako su male te pobune, kao nespretno ukradene misli, zgusnute na jednoj bibliotečkoj polici, nabacane slično njihovim majkama pri prašnjavom povratku.
Sve je nadživio fenomen prolaznosti. Ove misli već su postrojene da mu ljube skute. Prolaznost će nas odvesti. Ja ću otići i ti ćeš otići. Svi će otići. Kamenje će dobiti noge, a drveće krila. Sunce će se pokriti po glavi i zaspati u hladnom. Budućnost kaska za svojim osipanjem. Ide nekud. Svak je ima i misli je za sebe, prisvaja, a ona i ne pita, ne osvrće se i krače mimo svakog. Ne vidim da se svi boje kraja. Kraja smisla. Sam kraj sebe se ježi. To je nama nepovratnim putnicima pobjeda! Drhti mu staračka vilica. Traži sebe, a moli boga da se ne pronađe. Proći će sve, samo prolaznost sebe proći neće. Fenomen je nadživio sve, sem sebe. Od toga boluje. Od sebe. Čovjeku krije smisao, a za svojim traga. Oholo.
Udružiše se neprijatelji, a među prvima ja i nespokoj. Prođe vrijeme kada smo jedan drugoga nazivali potkazivačem. Ne strahujemo i ne mislimo više o zajedničkom neprijatelju. Tu je.
Vidim žicu za sušenje veša. Razvučena u nedogled, ali visi. Ima kraj. Na žici obješeni sve kraj do kraja, suše se. Eno i mene. I ja visim. I ti. I on. I svi. Pratim žicu do kraja, a tamo prolaznost sama sjedi i plače, posmatra u suznoj dosadi svoje pranje.
OTPADNIK
Kineski zid, Zid plača, Berlinski zid, zid kuće u kojoj živimo, ma bilo kakav zid, svi su oni isti i istome služe… Ali ne i ovaj! To je zid koji ima stotine temelja i neimara, a ni jednog projektanta. Žrtve ove neobične gradnje ne padaju zbog učešća u njoj. On nastaje i nestaje, on je svuda i nigdje, cijepa nebesa i spotiče mrave…
Kroz ovaj zid možeš proći, čas na jednu, čas na drugu stranu, ali onaj ko se ispenje na njega i počne hodati nikada ne može sići. Velika je to cijena za jednu običnu šetnju.
Pitaju mnogi kako ga vidjeti? Slabo se vidi noću, tad obično traje gradnja. Njegovi obrisi i prašina najbolje se vide izjutra, kada Sunce grane i kada glave onih što posmatraju, protežući se zadovoljno sa svojih sunčanih balkona, nijesu još ugrijane. Da. Noću samo alat zvekeće, ali to zveckanje rijetko dopre do nečijeg uha. Stanovnici modernih centara su od brzog života malo tvrđi na ušima od svojih predaka, kada je ta vrsta šumova u pitanju.
U vrijeme protezanja tog toplog svanuća bilo je više komešanja i aplauza nego obično. Tog jutra publika je ispela žrtvu na zid, koji je tada počeo rasti toliko, da je u onom dijelu, koji nije umarao dlanove, pravio jeziv hlad kao upozorenje.
Čovjek, koji je hodao zidom neprestano je govorio nešto, ali je bio isuviše daleko. Samo je vrisak sunčanog dijela bio utopljen u dugom aplauzu.
