Putopis: Od Budve do Žabljaka

Ljeto je vrijeme godišnjih odmora i novih putovanja. Pritisnuti svakodnevnim obavezama i tempom života koji biva sve žešći, nestrpljivo se iščekuje vrijeme za polazak na nove destinacije. Svaka promjena, makar i najmanja, godi organizmu. Putovanja su u tom smislu idealna. Osim povećanja fizičke aktivnosti, dokazano je, utiču na oslobađanje od stresa, povećava se nivo pozitivne enrgije, upoznaju se nove kulture, ljudi i predjeli. Ove, kao i niz drugih prednosti, dovoljni su razlozi, čim se ukaže prilika, da se bez odlaganje krene na neko putovanje.

Odlazak na odmor često podrazumijeva višesatnu ili cjelodnevnu vožnju automobilom, pa je u takvim uslovima neophodno izvršiti dobru analizu kako bi putovanje učinili zanimljivijim i lakšim. Dobro isplanirano putovanje automobilom, pruža niz prednosti u odnosu na ostale vidove putovanja. Nije cilj što prije stići na predviđenu destinaciju, već otkriti usputne zanimljivosti koje treba pośetiti, upoznati do tad nepoznato. To je čar istraživanja, koja će neko možda dosadno i teško putovanje, pretvoriti u zabavu i zadovoljstvo.

Putovanja su nešto što često upražnjavamo i baš se ponašamo kao putnici a ne kao turisti. Dešava se, ne tako rijetko, da se uputimo na izlet ne znajući tačno ni đe idemo, ni kad ćemo stići. Kad je destinacija poznata, onda nikad ne fiksiramo vrijeme dolaska. Uvijek želimo da još nešto istražimo, da nešto upoznamo, da pośetimo nešto već pośećeno što je ostavilo na nas poseban utisak.

Prenosimo naše iskustvo sa putovanja od crnogorske metropole ljetnjeg, do crnogorske metropole zimskog turizma. Predviđeno rastojanje između dvije metropole se može preći za relativno kratko vrijeme, ali smo ipak krenuli rujnom zorom, kako bi imali na raspolaganju dosta vremena da uz put obiđemo što više mjesta.

Napuštamo još sanjivu Budvu, koja je tek počela da se budi nakon uzbudljivog noćnog života.

Prolazimo iznad plaže Jaz na kojoj je kao „pod konac“ pripremljen plažni mobilijar za goste koji žele da uživaju u prvim zracima sunca i prozirnoj morskoj vodi.

Nastavljamo dalje i ubrzo nakon prolaska kroz tunel „Vrmac“ otvara se pogled na Nevjestu Jadrana. Kao i svaka nevjesta, sija u svojoj ljepoti, okružena planinskim masivima koji se ogledaju u mirnoj površini vode. Stižemo u Kotor. Grad pod zaštitom UNESCO-a, sigurno nije destinacija koja se može pośetiti i upoznati uz put. Za tako nešto, potrebno je više vremena. Kotor, mnoga mjesta duž našeg putovanja, kao i početna i krajnja tačka, zaslužuju posebne pośete i opise. U ovom putopisu to nam nije cilj, jer je većina ljudi već upoznata sa njima. Želimo da ukažemo na mjesta i određene lokalitete koji su manje poznati, pored kojih putnici najčešće prođu ne znajući ni da postoje.

Put krivuda obalom prolazeći kroz mjesta Dobrota, Ljuta, Orahovac, Dražin vrt, koja su kao biseri poređani na ogrlici. Obilazeći zaliv, nemoguće je ne složiti se sa riječima pjesnika Georgea Gordona Byrona, koji je za crnogorsku obalu Jadrana rekao da je to „najljepši susret kopna i mora“. Nailazimo na tablu na kojoj piše Bajova kula. Skrećemo sa magistralnog puta na prostrani parking. Zadnjih godina, obala ispod kule je sređena i predstavlja omiljeno mjesto za mnogobrojne turiste. Plaža pod nazivom Bajova kula, postala je nadaleko poznata, mada većina onih koji na nju dolaze, ne znaju po kome je dobila ime. Bajo Nikolić Pivljanin je poznati hajdučki harambaša, rodom iz sela Rudinice u Pivi. Rođen je oko 1630 godine. Četovao je sa svojim hajducima na raznim područjima, a jedan dio tog četovanja proveo je u Boki Kotorskoj. Iz tog vremena potiče kula koju je koristio dok je boravio na ovom području. Poginuo je u bici na Vrtijeljci u blizini Cetinja 1687. godine.

Sljedeći biser na ogrlici Nevjeste Jadrana je stari gradić Perast. Ugnijezdio se u podnožju brda sv. Ilija, tačno naspram najužeg dijela zaliva koji se zove Verige, a koji predstavlja ulaz u Kotorsko-Risanski zaliv. Verige su bile svojevrsna vrata koja su za sve dobronamjerne bila širom otvorena, a zatvarala su se za neprijatelje koji su imali pretenzije na ovaj dio zaliva. Obilazak Perasta zahtijeva nešto više vremena, ali svakako treba iskoristiti priliku i obići ostrvo Gospa od Škrpjela. Radi se o vještačkom ostrvu na kojem je sagrađena crkva, u kojoj se nalazi bogato nasljeđe koje govori o životu na moru i zavjetnim darovima peraških pomoraca, koji su važili za vješte moreplovce.

Nedaleko od Perasta nalazi se Risan. Grad sa bogatim arheološkim nalazištima, mjesto boravka ilirske kraljice Teute, a postoje dokazi da je tu boravio i kralj Balajos. Tu su i poznati Rimski mozaici koje neizostavno treba obići. Bogati mozaici u ornamentima geometrijskih i vegetabilnih motiva, rađenih sa tri boje kamena – bijeli, crni i sivi. Pažnju privlači mozaik sa likom Hipnosa- Boga sna rađenog od kamena različitih boja.

Napuštamo Risan i prolazimo pored vidikovca Sopot. U vrijeme kišnog perioda, ođe se javlja jako vrelo koje uz zaglušujuću buku pada u more. Ljetnji je period, nema vode, pa se u stijeni vidi samo veliki otvor koji podśeća na ulaz u pećinu, a iz kojega u pojedinim periodima godine izbija velika količina vode.

Prolazimo kroz mjesto Lipci u kome se nalaze pećinski crteži iz VIII vijeka prije nove ere. Prethodna zadržavanja u Perastu i Risnu, kao i planirani obilasci do kraja puta, odgodili su pośetu pećini. Kako se radi o primitivnoj pećinskoj umjetnosti od neprocjenjivog kulturnog značaja, plan je da organizujemo poseban obilazak. Za sve one koji idu na kraćim relacijama po obali preporučujemo da obavezno pośete ovo mjesto i upoznaju se sa kulturom koju rijetko đe mogu da vide.

U Lipcima se odvaja put i vodi uz brdo, stvarajući mogućnost da se sa nekoliko vidikovaca iz ptičje perspektive divimo Nevjesti Jadrana. Plavetnilo mora i neba, zeleno plavičasti obrisi planina, gorostasni Lovćen, čine da se ośećamo nadahnuto. Zavidimo pjesnicima, što su samo oni obdareni da mogu na pravi način izraziti ono što vide i ośećaju. Da nije tako, vjerovatno bi u ovom trenutku potekli stihovi najljepše rime, upućeni ljepotici koja je ljepša i „od tvoje primorkinje vile“[1].

Sa pitomih obronaka Jadranskog mora, put nastavlja kroz Kameno more. Naziv je sasvim odgovarajući i upućuje na teško prohodno područje izrazitog krša. Kroz njega se proteže savremena saobraćajnica koja se spušta u zaravan Dragalj (Dragaljsko polje). Polje se pruža u dužini od oko 5,5km sa zemljištem veoma nepogodnim za obradu.

Na par kilometara od Dragaljskog polja, nalazi se druga zaravan nešto veća od prethodne, ali sa sasvim drugim osobinama. Grahovsko polje je plodno i bogato vodom, pa je svake godine sve više oranica na kojima se uzgajaju razne poljoprivredne kulture, a prije svega krtola, koja je po svom kvalitetu na daleko poznata.

Zavisno od raspoloživog vremena, svakako treba pośetiti Spomen-park u Grahovu posvećen narodnom heroju Savi Kovačeviću, počeku ustanka u Crnoj Gori – 13. jul 1941. godine i borcima grahovskog kraja, zatim Arboretum (botanička bašta) koji se nalazi na dijelu starog puta na maloj udaljenosti od središta mjesta Grahovo. Ako vas više privlači prirodni ambijent, onda treba iskoristiti divnu stazu za šetnju pored Grahovskog jezera.

Na visoravni iznad Grahovskog polja je Grahovac i u njemu crkva Svetog Spasa i spomenik poginulima u čuvenoj bitki kod Grahovca, koja je bila od velike važnosti za Crnu Goru u tom periodu kao i kasnije njenu nezavisnost. Sve nabrojeno smo u prethodnom periodu više puta pośetili, a ovaj put smo se opredijelili da ponovo pođemo do crkve Svetog Spasa zbog značaja događaja povodom kojeg je i podignuta, kao i zbog veličanstvenog pogleda koji se sa tog mjesta pruža na Grahovsko polje i jezero. Nakon bitke na Grahovcu, crkva je sagrađena u spomen na crnogorske junake koji su izginuli u toj bitki i na taj način priložili ono najsvetije što se može priložiti za svoju zemlju. Crkva je sagrađena za tri dana (od utorka do četvrtka), tačno onoliko koliko je i trajala bitka. Postavljena je na mjestu đe je bio šator Husein paše. Na crkvi je napisano „Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda“. Bitka je bila 1858. godine, a crkva je podignuta 1864.godine.

Pored nove saobraćajnice,  2008. godine je podignut spomenik u vidu obeliska svim poginulim junacima sa Grahovca.

Nastavljamo putovanje i u mjesto Vilusi skrećemo desno na magistralni put Nikšić – Trebinje. Put je nedavno renoviran i pruža odlične uslove za vožnju. Udobna vožnja bez usputnih zadržavanja, učinjeli su da se za relativno kratko vrijeme nađemo nadomak Nikšića. Zaustavljamo se na jednom od vidikovaca iznad Slanog jezera i uživamo u panorami jezera koje, reklo bi se, pruža mnogo u pogledu turističke valorizacije, a od toga je iskorišćeno malo ili gotovo ništa.

U mjestu Vitalac, skrećemo desno na lokalni put. Nije nam neophodna putna signalizacija, ovuda smo se kretali više puta. Uvijek nas vuče želja da obiđemo starinu iz III vijeka, da se uvjerimo da još uvijek čvrsto stoji na svojim nogama. Onako stasit, postojan kao da i sad iščekuje nove karavane koji će od Epidaurusa preko Risna, Grahova, Riječana i Nikšića, baš zahvaljujući njemu, savladati rijeku Moštanicu i uputiti se za Skadar. Nema više ni Moštanice, a ni umornih karavana, ali Rimski most od tesane sige prkosi vremenu. To što je najstariji u Crnoj Gori, ne znači da nije od koristi, on i dalje služi lokalnom stanovništvu. Napuštamo starinu uvjereni da će još vjekovima dočekivati putnike namjernike koji će se diviti njegovoj ljepoti i godinama.

Vraćamo se na magistralni put i nastavljamo ka centru Nikšića. Prostrani pravougaoni trg, u novije vrijeme popločan kamenom, projektovao je 1883. godine arhitekta  Josip Slade. Mnogi objekti u Nikšiću sagrađeni su po idejnim riješenjima ovog čuvenog arhitekte. Trgom Slobode dominiraju dva spomenika – kralju Nikoli (postavljen 2006.g.) i Čedomiru Ljubu Čupiću (2018.) Posebno impresionira spomenik Ljubu Čupiću nazvan „Heroj na korzu“. Taj fascinantni osmjeh, nastao pred samo strijeljanje, kao izraz prkosa prema fašizmu, ne ostavlja nikog ravnodušnim. Kod svakog slobodarski nastrojenog čovjeka i rodoljuba budi divljenje i poštovanje, a kod ostalih zavist i nelagodu.

Prije nastavka puta, vrijeme je za odmor i ručak. Brojni ugostiteljski objekti u samom gradu kao i izletišta na periferiji, garantuju zadovoljenje ukusa najprobirljivijih što se tiče ambijenta i hrane. Nijesmo imali potrebu da se sa ovim opterećujemo jer u neposrednoj blizini grada u selu Miločani žive najbliži rođaci, pa je to bila prava prilika da određeno vrijeme uživamo u seoskom ambijentu. Prostrane zelene livade, cvjetnjaci, voćnjaci, njive, odmah su nam otkrili sve nedostatke života u gradu. Ovo je sloboda, uživanje, raj.

Opuštajući i veoma prijatan boravak na selu, upotpunile su domaće životinje kojima nije smetalo naše prisustvo. Kao da su znale da će pravo u priču pa u javnost, mijenjale su poze i znatiželjno gledali naše mobilne telefone, kao da provjeravaju marku da li je dobra da garantuje kvalitet njihovog prezentovanja.

Poseban doživljaj je konzumiranje domaće hrane. Teško je opisati zadovoljstvo koje se javlja saznanjem da su u pitanju potpuno čisti proizvodi bez dodataka bilo kakvih konzervansa i aromata vještačkog porijekla. Naviknuti na svakodnevno snabdijevanje iz prodavnica sa proizvodima sumnjivog porijekla, sa svakim zalogajem domaće hrane povećavalo se zadovoljstvo. Koźi sir, skorup, domaće priganice, šarena i bijela slanina koju za dobro zdravlje sve češće preporučuju i oni koji su odlično upućeni u medicinsku struku. Ni priganice, kao najednostavniji proizvod, nijesu iste sa onima iz restorana. Zlatnožute, šupljikave, nepravilnog oblika, mekane poput pamuka, nijesu ni slika ni prilika sa onim gumastim lopticama koje jedemo u restoranima. Slična je situacija i sa ostalim proizvodima. Teško da se može u prodaji naći pravi domaći skorup, no je osim kvaliteta, čak iz pomodorastva ili ko zna čega promijenio i ime u kajmak. Svima koji su u prilici, toplo bi preporučili odlazak na seosko područje, uživanje u zelenim prostranstvima, miru, domaćoj hrani, mirisu sela.  

U društvu najbližih, uz ovakvu ponudu domaćih proizvoda, mir i zelenilo koje opušta, bilo bi divno provesti što više vremena. Poštujući onu narodnu „kome je putovati, nije mu drijemati“, nastavili smo naše putovanje. Uključujemo se na magistralni put, preispitujući se šta je to što bi sljedeće mogli da pośetimo. Sa desne strane puta za Šavnik nalazi se informativna tabla koja daje upustva kako da se dođe do vjetro elektrana na Krnovu. Kako smo ih obilazili već nekoliko puta, nastavili smo dalje, a svima koji ih do sad nijesu pośetili, preporučujemo da to urade.

Put vijuga i konstantno se spušta naniže. Između gustog rastinja, na momente se ukazuje pogled na varošicu Šavnik. Svraćamo na kratko da vidimo obnovljenu kuću predaka Borislava Pekića, jednog od najznačajnih književnika 20. vijeka, romansijera, dramskog pisca i filmskog scenariste. Kuća je obnovljena i pogodna za razne kulturne sadržaje.

 
Kroz varošicu protiču tri rijeke, a prozirno bistra Bukovica praktično dijeli Šavnik na dva dijela. U „starom“ dijelu varošice još uvijek stoji natpis Titex, koji budi nostalgiju za nekad čuvenom titogradskom firmom, koja je u manjim mjestima otvarala pogone i tako zapošljavala i zadržavala stanovništvo u svom mjestu.

Nedaleko od Šavnika skrećemo lijevo na lokalni put, koji vodi do Pošćenskih jezera i početka na daleko čuvenog kanjona Nevidio. Priroda se na ovom prostoru zaista poigrala kad je na tako malom rastojanju stvorila dvije izuzetne ljepote. Pitomu ljepotu sela Pošćenja i surovu ljepotu kanjona Nevidio. Takođe, teško je povjerovati da je mala prozirna Komarnica, stvorila tako veličanstven kanjon, dragulj prirode koji su tek u julu 1965. godine osvojili članovi Planinarsko-smučarskog društva Javorak iz Nikšića.

Vraćamo se na magistralni put i nastavljamo ka našem konačnom odredištu. Neposredno ispred Žabljaka primjećujemo putokaz kojim je označeno skretanje ka lokalitetima na kojima se nalaze stećci. Naravno, nijesmo se mnogo dvoumili da li treba da pośetimo naznačene lokacije. Uz put pośetili smo i dva jezera, Vražje i Riblje i obišli srednjovjekovne stećke u Novakovićima i Barama Žugića.

Dan se polako spremao na počinak kad smo ušli u Žabljak. Karakteristični zeleno plavi obrisi Durmitora, počeli su u smiraj dana da mijenjaju boju. Završili smo putovanje koje se obično pređe za oko 3 sata, a nama je trebalo nezaboravnih, potpuno ispunjenih 12 sati. Zbog dobre organizovanosti i zanimljivih pośeta, učinjelo nam se da je dan trajao nekako kratko. Pitali smo se da li smo možda mogli još nešto pośetiti i ovo veoma interesantno putovanje učiniti još boljim. Naravno, biće još putovanja, a Crna Gora iako mala, uvijek ima dosta toga da ponudi i zadivi svojom ljepotom.

---

[1] Aleksa Šantić – Boka