Ili kratak osvrt na pogovor knjizi Sveska od maslinina lišća Miraša Martinovića
Zamoljen sam bio napisati prikaz ili kritiku knjige lirskih zapisa i pjesama naslovljenih Sveska od maslinina lišća Miraša Martinovića. Pročitavši je, shvatio sam da u rukama imam jednu posebnu i doista jedinstvenu zbirku poetskih izkaza, izvornu i originalnu. Miraš, kojemu se u zrelim godinama iznenada (kako to već biva!) dogodila ljubav, napisao je o njoj nadahnutu „povijest ljubavi“, ali ne napuštajući svoju trajnu zaljubljenost i svoju opsesivnu predanost svojoj Domovini Duklji, njezinoj tragičnoj prošlosti i njezinim „gradovima kojih nema“ jer su poharani, spaljeni i razoreni u najezdi Nemanjića podkraj 12. stoljeća.
No, pjesnika ne zanima tko su bili okupatori i barbari, ne spominje gotovo nigdje neko ime ili historijski podatak, a vrlo rijetko neki dokument o stradanjima. Miraš „gradove kojih nema“ gradi iznova, riječima, da budu trajni te da im barbari ne mogu nauditi jer su „nemoćni pred slovima“, a riječi su od mašte i ljubavi. On svoju „lijepu ženu s juga, koja, gle čuda, nosi isto ime kao i Hajamova velika ljubav“ Džahan, odvodi na vjenčanje u „crkvu svete Marije gdje su se krunisali dukljanski kraljevi“, u davno porušeno Prapratno, dukljansku prijestolnicu.
Dakle, draga i Domovina, tako glasi najkraća odredba romantika. Miraš Martinović i jest neoromantik svojom vokacijom i odlukom da „crta ruže“ na paljevinama razorenih gradova u nadi da će one procvjetati, ali istovremeno je i promišljen, racionalno shvaćajući da je takvo njegovo književno djelo važno za njegovu zemlju i narod kojemu pripada te da, ne tek u njegovoj mašti, sliči djelu nekih velikana, a ovdje je to Omar Hajam, perzijski mudrac i pjesnik upravo iz 12. stoljeća. „Zbog osjećaja da nosim djelić njegove sudbine“ te „zbog pjesnikinje iz Buhare, prelijepe Džahan, za kojom su se okretali gradovi, koja mu je dala krila i snagu, razum i maštu da napiše Rubaije.“
„I zbog ove koju sam ja srio“, kaže Miraš, a koja je njemu dala „snagu i krila, razum i maštu“ da napiše Svesku od maslinina lišća.
U Svesci… Miraš okupatorima suprostavlja blagost i gandizam, rušiteljima gradova njihovu novu gradnju, a mrziteljima i vjerskim šovinistima ljubav. (Mi u Konavlima u svakomu smo stoljeću po jednom, prosječno, nalaze historici, iznova zidali porušeno i ponovo stjecali opljačkano!)
I napisao ja tako što sam nakanio. Obično ne zavirujem u predgovore i pogovore, da napišem ono što ja doživim i mislim bez obzira na nečije mišljenje i pisanje. No, ovdje sam ipak pogledao pogovor, koji me zaokupio, te autoričin post scriptum, nakon teksta; on me zaokupio još i više! Naime, i ja sam, osim pisanja osvrta, kritika, prikaza, recenzija ili pogovora, dio života bio učitelj, na sve tri razine obrazovanja (osnovno, srednje i visoko) te kao pedagog znam koja je to radost i koja odgovornost imati među učenicima književno nadareno dijete. „… prilazi mi Dženet, moja učenica devetog razreda koja lijepo piše (…) njezini se radovi čitaju pred razredom (…) dobiva nagrade…“. Zorica Joksimović, spisateljica pogovora Martinovićevoj knjizi, svojoj učenici, „koja dobi ime po onoj koja ‘dolazi iz Raja’“ pročitala je tada iz Miraševe knjige ciklus „Nerođena“. „Ode sa rajskim izrazom.’ Ništa čudno, sudbine se ponavljaju’, rekao bi naš pjesnik“. Ne tek zbog toga, nisam propustio pohvaliti pročitano poslije napisanog.
Međutim, kada sam i ja htio pročitati svoje napisano prije slanja na objavljivanje u nekom časopisu, vidjeh da mi je sokoćalo progutalo veći dio teksta, nestalo ga!
Sokoćalo!? Ona dva brata Tarabića, nepismeni srbijanski vidovnjaci, vidjeli su da će se u budućnosti pojaviti strahote koje će nam u konačnici doći glave. Ne znajući ni što je to što vide ni kako se zove, ali pojavilo se u njihovu viđenju, kazahu: „sokoćalo“! Govori, a nije čovjek! U kući ti je, gleda te, a ne znaš ni tko je ni odkuda je. Čudo neviđeno. Strašljivo. Strahotno. Jezovito. (Tada bilo, ali ljudi na sve sviknu, kao i magare na batine!)
Viđenja davne braće Tarabića pokazala su se istinitima kada se pojavio prvi zaslon ili ekran, filmski, pa televizijski pa računalni ili kompjutorski. Taj zadnji će i meni doći glave, ne tek zračenjem, a već mi je toliko puta naštetio, uništava mi život. Međutim, moderni svijet ne može bez sokoćala, tako ni ja.
Tu sam riječ, dakle, prisvojio iz srbskoga jezika, prenio je u svoj književni jezik, uglavnom nerazumljivu i nepojmljivu čitateljima, ali tko uopće može pojmiti sva ta sokoćala, osim tehnološki, što je samo znanje, ne i poimanje.
Morao sam napisati iznova, prema sjećanju, ono što mi je sokoćalo proždrlo, podmuklo i iznenada, kaznivši drastično neki moj nenamjerni pokret prsta. No, u obnovljenom tekstu sjećanje se pojavilo na svoj način, misli su krenule drugačije od predhodnih; ne namjerno, ali ipak: pohvala Zorici i Dženet izostala je. Nije se više mogla ni uklopiti, a da to ne djeluje „nategnuto“.
S osjećajem krivnje što sam tima dvjema krasnim damama oduzeo njihovu zasluženu pohvalu, pišem je, evo, kao zasebnu.
A, što je tu „divno“ ili „krasno“, koje su im zapravo zasluge?!
Zorica Joksimović nije rukopisu Miraša Martinovića pristupila kao kritičarka ili kao bahati prosuditelj, nego kao prijateljica i suspisateljica, s razumijevanjem i s naklonosti, s duhom i s dušom te s golemim svojim znanjem i poimanjem utkanima u riječi o knjizi. Pišući o Njoj (onoj iz rukopisa!) iznalazi i naglašava da „treptajem“ „spoji svjetove, a bogatstvom simbolike maslinova lišća ispisuje: mir, snagu, plodnost, očišćenje… Ljepotu, Dobrotu, Mudrost i Vječnost.“
Iztražuje što sve može ljubav koju nalazi u knjizi, što Kairos, što Kronos, pa navodi Miraševe riječi, može „probuditi usnulu zoru, začarati sunce (…)“, navesti „kamen da progovori. Prošlost da se vrati!“
Tumači Heraklitove riječi o harmoniji, pa posebno o tomu zašto su se probudili „odavno nestali gradovi…“, imenuje „neuništivu esenciju prošlih bivanja“. Piše potom i o „hajdegerovskom shvaćanju bitka…“ u odnosu na pročitano. Slikovito ocrtava Martinovićevo štivo, „nesupstancionalnost“ pjesničke zbilje… Bavi se i načinom Miraševa pisanja, „neprolazne i vječne energije riječi.“ Ukratko: znalački, stručno, utemeljeno. Kad pročitah, zaključih: bolju pogovaračicu od Zorice Joksimović pisac nije mogao ni zamisliti. Ovu su knjigu zapravo napisali njih dvoje zajedno, svatko na svoj način, kao da su je četveroručno odsvirali na klaviru. Iako je to njeno tek pogovor, on je itekako važan sastojak ovoga djela.
A „učenica devetog razreda“? Dženet, Janet, u mojemu i okolnim narodima Jane (moja baba), Janica, Ivana, Jovana, Giovanna… i ine inačice tog imena, završila je, svakako, deveti razred i sada je već mlada dama. Ona je pisala o preminulom ocu kojega oživljava u snu: Snovi su često mjesta koja nas ispunjuju. Mjesta koja nas čine srećnim, u kojima pronalazimo sebe i uspijevamo da dostignemo ono nemoguće, ono za čime toliko žudimo.
To je „učenica devetog razreda“ napisala neovisno o Mirašu Martinoviću koji je, ističe u svojemu pogovoru Zorica Joksimović „…hodao po onostranom. Otkrivao snove onih koji su davno sanjali…“
Znale „lijepo pisati“ ili znale samo valjano čitati i shvatiti napisano neko umjetničko djelo (jer mnogi to ili ne znaju ili ne mogu!), dok je na svijetu takvih divnih dama kao što su Zorica i Dženet, istinsko pjesništvo će imati budućnost. Ostvarivat će se jer će ga imati tko čitati. A One, nadarene, poput Zorice i Dženet, kao i davne Sibile, predkršćanske književnice i glasnogovornice, navjestiteljice „spasitelja Svijeta“, koje naslikane, svaku uza svojega proroka, možete vidjeti samo na jednomu mjestu na tom Svijetu, u Gospi od škrpjela pred Perastom ̶ zaslužuju ne tek pohvalu, nego i pamćenje.
Đurinići, Konavle, srpanj 2019.
