U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb, u Crnogorskom domu u Zagrebu 15. marta 2018. godine predstavljena je knjiga Dragana Radulovića “Po rubovima teksta”. Knjigu je, kao dvanaestu u okviru biblioteke Luča, prošle godine izdala Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske uz pomoć suizdavača Disput d.o.o. iz Zagreba, a u njenom predstavljanju učestvovali su prof. dr. sc. Dragutin Lalović, dr. sc. Zoran Drašković i autor Dragan Radulović. Na našim stranicama objavljujemo – kako je kazao moderator večeri i utemeljitelj i urednik biblioteke Luča profesor Lalović – inspirativni uvod Zorana Draškovića i poziv na čitanje knjige Dragana Radulovića “Po rubovima teksta”.
U ulozi metaesejiste
MISTERIJ METAPROZE DRAGANA RADULOVIĆA
Uzmete li u ruke zbirku eseja Po rubovima teksta Dragana Radulovića – i školovani ste u vrijeme danas anahronog dijalektičkog materijalizma, tj. u vrijeme kada je školovanje bilo besplatno, a sada se čini džabe – prvo čega ćete se sjetiti pročitavši njen naslov možda će biti nekad neizostavno naglašavanje kako je Lenjin svoje uopštavajuće primisli bilježio na marginama djela klasika marksizma. Stoga ne treba da čudi što sam u predgovoru najprije zapazio autorovu nadu da će pažljiviji čitalac u prostoru koji se „po rubovima značenja“ otvara između dva odvojena teksta u eseju Misterij proze Mirka Kovača uspjeti da nasluti najavljeni „misterij proze“. No drugim od ta dva, kako autor kaže, suprotstavljena teksta obreli smo se zapravo Na gozbi kod Mnemozine! Tako je u ovoj knjizi nevelikog obima i džepnog formata – koju je prošle godine izdala Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske uz pomoć suizdavača Disput d.o.o. iz Zagreba – ukupni broj zbranih eseja sa osam narastao na devet. Nije li nam to autor – propitujući naše znanje da je Mnemozina majka svih devet muza i personifikacija pamćenja – želio zajamčiti kako ćemo morati dobrano napregnuti pamćenje ne bismo li proniknuli u misterij metaproze Dragana Radulovića? U potragu za Izvorom sjećanja krenuo sam ne dvojeći da će ona trajati duže nego li Mnemozinin treptaj dok je ta mudra namiguša zavela Zevsa, ali se nadajući i kraće od devet noći koliko je Mnemozina s njim ostala sljubljena prije nego li mu je porodila devet zaštitnica umjetnosti i nauke. Pri tom sam ozbiljno računao na podatak da muze nadahnjuju ne samo one koji stvaraju nego i one koji u stvorenome uživaju!
Kao što to poneki čine, ali rijeđi priznaju, krenuo sam s kraja knjige i po prvi put se susreo sa Mišljenjem i viđenjem Vladimira Vukićevića. Vjerujem da će mnogi, poput potpisnika ovih redova, biti iskreno zahvalni Draganu Raduloviću što je tako neporecivo ustvrdio da likovni stvaraoci «nijesu čisti provodnici nemušte genijalnosti … kojima likovna kritika – kao da su nekakvi retardirani mutanti!? – tek treba da objasni što su postigli». Neko će Draganu Raduloviću jamačno biti zahvalan i što je, premreživši brojne tekstove u svijetu cijenjenog profesora estetike, kristalno jasno potcrtao razliku između apstraktnog i konkretnog slikarstva. Nekom će pak biti dovoljno već i to što nas je Dragan Radulović pozvao da se pri suočavanju sa umjetničkim djelom upustimo u avanturu odgonetanja i vanumjetničke realnosti, a ja ću se – priznajem možda neuko – eto zapitati da li će glasoviti fakulteti lijepih umjetnosti (Les école supérieure des beaux-arts), zbog najavljivanog kraja umjetnosti lijepoga, morati biti podvrgnuti stanovitoj kurikularnoj reformi?
No, na razna odgonetanja – koja se nekad iskaju u dvosmislenostima, nekad se ogledaju u snalaženju u mnoštvu protivrječnih istina, a nekad se pretvaraju u razotkrivanje misterije – mami nas se i na drugim mjestima ove zbirke eseja, u kojima se autor držao jezuitskog pravila da se sve ono što se podrazumijeva ne spominje, ali i Andrićevog savjeta da treba pisati tako da riječima bude tijesno, a mislima široko. Tako iz Književnih delicija Alberta Goldsteina saznajemo da će samo onaj ko nauči da čeka pronaći ono što traži, ali i da će možda, kao Gabrijel Roseti, biti cinično upitan: «Kada nađete Sveti gral, što ćete uraditi s njim?». Vjerujem da je gospodin Radulović čuo i za anegdotu o jednom nekad poznatom autoru s ovih prostora koji se, u trenutku stvaralačke osijeke, u nekom kafanskom društvu zapitao što mu je još ostalo činiti nakon što je brojnim radovima rasvijetlio Geteov uticaj na Zmaja i odmah dobio odgovor: «Od sada piši o uticaju Zmaja na Getea!» Ipak, kao profesoru filozofije – nadam se da mi autor neće zamjeriti što ga ne nazivam filozofom, jer ni Hegel sebe nikad nije nazivao filozofom nego samo profesorom filozofije – gospodinu Raduloviću bilo je primjerenije da cinizam ukrije pitanjem: «Što će raditi Hegelov mudrac kada dosegne apsolutno znanje? Kada više ne bude bilo pitanja na koja nije moguće pružiti odgovor, a da cjelina svih odgovora tvori koherentan sistem bez ikakvih logičkih protivrječnosti?».
Međutim, profesor Radulović dobro zna da se neprotivrječnost neke teorije ne može dokazati u okviru te teorije nego iz tzv. metateorije, pa se možda zato u Jeretičkim linijama Čeda Vulevića ne susrećemo sa skrivenim bogom koji je nedostupan čovjekovom umu nego sa «postiđenim i uplašenim stvoriteljem koji je u kukavičkom bijegu od sopstvene tvorevine». Da li je to prilika da se i sami jeretički upitamo: ima li i Bog svoga metaboga? Ili je to samo naša utjeha za uvijek neizvjesni «čovjekov pokušaj da u svijetu uništenih vrijednosti sačuva bar nešto od svoje ljudskosti»? A upravo takvo pregnuće prožima kratke priče Čeda Vulevića, za kojeg saznajemo i da je autor romana koji predstavlja «postmodernu istoriografsku metafikciju u najčistijem značenju pojma»! No, dok se u romanu «dominacija jedne istine pretvorila u pluralitet istina», u kratkoj priči – kako ističe Dragan Radulović – usud «junake neminovno vodi u ludilo ili smrt». A upravo se tako okončala i huda sudba danskog kraljevića čiji je udes – propitujući istinu o istini – Polonije kraljici opisivao riječima: «On je lud, to je istina; istina, to je šteta; a šteta što je ovo istina!».
Ne znam da li se konstatacija da je «postmoderna literatura ozbiljno istorijska i zainteresovana za prošlost» može odnositi i na Opomene i upozorenja Danila Kiša, ali vjerujem da prosvjetiteljski djeluje podsjećanje na Kišove «misli koje su i danas toliko aktuelne i upozoravajuće kao što su bile onda» kada je ocrtavao portret nacionaliste i nacionalističkog pisca. Nije li već i to bilo dovoljan razlog da se zbirka eseja Dragana Radulovića uvrsti u biblioteku Luča, čiji nas utemeljitelj i urednik prof. dr Dragutin Lalović često podsjeti da luča znači svjetlost i da je ona zaštitni znak za kantovsko načelo prosvjetiteljstva: «Usudi se misliti!».
Makar samo zbog rečenice Dragana Radulovića da «kada vjetar sve nosi, onda nigdje nema zavjetrine, u vremenima koja nemilosrdno preispituju same temelje čovječnosti nema mjesta „sveznajućem“ odmahivanju rukom i račundžijskom čekanju da neko drugi riješi stvar umjesto nas», poželio sam da prvom prilikom primjerak ovih zbranih eseja poklonim jednoj etabliranoj manjinskoj novinarki koja mi je, stojeći u prolazu između sjedišta u autobusu pri kolektivnom povratku sa jednog seminara upriličenog za pripadnike nacionalnih manjina, dugo i vatreno „tumačila“ kako je to bilo bugarskom caru kad je, sukladno njihovoj narodnoj mudrosti da se treba skloniti kad bujica sve pred sobom nosi, morao prije sto godina da uđe u rat na pogrešnoj strani da bi na kraju rata izašao na pravoj strani. A zbog rečenice da «ne postoji autoritet koji čovjeka može osloboditi dužnosti da misli, da sumnja i kritički preispituje svijet u kome živi i ideje koje ga dominantno određuju», sebi bih poželio da ugrabim da pročitam još poneko djelo Mihaila Lalića, dok bih nama Crnogorcima poželio da upamtimo poruku Dragana Radulovića da bismo, ako u strahu od greške odustanemo od pokušaja da svoj svijet učinimo boljim, bili uprćeni i Antropološkim pesimizmom Mihaila Lalića, kao što nas je, čini se zanavijek, depresivnim optimizmom već uprtio dr Todor Baković u svojoj disertaciji. No nekima, obično najglasnijima ali vjerujem malobrojnima, trebalo bi poželjeti da pročitaju i najzad povjeruju kako bi mnogi voljeli da su «borbu protiv fašista vodili socijaldemokrati i liberali, građanski intelektualci i demokrate, a ne komunisti staljinističkog naboja, ali to nije bio slučaj».
Pristupajući, kako sam kaže, sa nekadašnjim studentskim marom Građanskom iskušavanju države Dragutina Lalovića, Dragan Radulović je, valjda u ime svih nas iz njegovog tranzicionog Diznilenda, upitao: «Kakve države imamo i radi koga one postoje?». Zatim nas je dao uljuljkati mišlju da «ako je domovina ono što se voli, onda bi država bila ono što se poštuje», ali je i obvezao pravog građanina da «državu čuva od uzurpacije vlastodržaca ne bi li mu duže trajala», jer ako bi država bila bez autoriteta neminovno bi se urušavala! To neodoljivo podsjeća na onu tužnu pričicu iz nekad nam centralne republike kada je babo, saznavši da im je međed usred igre ponio u šumu najmlađeg tek za krpenjaču prispjelog brata, preostalim nepoduzetnim i indiferentnim sinovima gorko rekao: «Dugo vam je i trajao!». E da bi nas osokolio da preuzmemo odgovornost za sve ono što se zbiva u sferi političkog, Dragan Radulović je naveo i riječi iz Talmuda: «Ako nećemo mi – ko hoće? Ako nećemo sada – a kada ćemo?», a kako se na ovim prostorima sve nerijetko završi kod ili zbog nekog neuropsihijatra, sjetimo se i proročkih riječi jednog nekad medijski eksponiranog specijaliste za glavu: «Ako nećete sami da pravite djecu, doći će drugi da vam ih prave!» Jer, nema te politike koju na kraju neće pobjediti biologija.
Jedino ne znam da li bi se išta i moglo i trebalo još reći nakon pročitanog eseja Čekajući knjige sa carine i pridruženog mu pisma prijatelja, koje se završava zdvojnim pitanjem: «Zar smo baš u svemu na samom početku?!» Nije li to samo još jedan prilog Ajnštajnovom uvjerenju da ako svemir možda i nije beskrajan, ljudska glupost svakako jeste? A da je tako i sâm sam se uvjerio kada sam prije gotovo četiri decenije – nestrpljiv zbog nedolaska iz Japana mi upućenog pisma sa prihvatanjem naučnog rada za objavljivanje u njihovom prestižnom časopisu – otišao kod institutskog oficira za bezbijednost koji je sa snebivanjem iz ladice pisaćeg stola izvukao kovertu, čiji je jedan mali ugao bio odsječen radi „inspekcije“; ona očito nije otkrila ništa suspektno, ali nije ni decidirano potvrdila da čega takvog ipak nema! Valjda ne treba opisivati posramljeno lice „časnika“ kad sam mu „skrenuo pažnju“ na samoljepivi rub koverte koji se lako može otvoriti i potom zatvoriti baš za carinske potrebe. Tako sam ja ipak dočekao svoje „pismo sa carine“, ali zbog vlastitog nestrpljenja i prestao da budem istinski intelektualac koji iskreno vjeruje da će pravda da pobjedi – sama!
Da li sam dosadašnjim random pristupom tekstovima Dragana Radulovića pokazao da sam bar nešto usvojio od gotovo matematičkog algoritma kojim on kao da nas upućuje u tajne kreativnog pisanja? Te tajne – koje danas vabe sa mnogih internetskih stranica – on je u eseju Misterij proze Mirka Kovača, a na primjeru romana Grad u zrcalu, uobličio u svojevrsno uputstvo koje nam pojašnjava da nelinearno pripovijedanje čini roman još enigmatičnijim, zatim nas upozorava da treba uspostaviti delikatni balans između središnje naracije i pripovjedačevih metanarativnih ekskursa tako da djelo ne gubi na koherenciji, što sve na kraju ima za rezultat razotkrivanje misterija dobre proze!
Ipak, da bih odgovorio na pitanje da li sam imalo pronikao i u misterij samog zbrajanja eseja Dragana Radulovića, moram priznati da sam se, pročitavši riječ misterij, zapitao – nesvjesno prizivajući Mnemozinu u pomoć – da li ću se, poput gledalaca fascinantnog i do danas enigmatičnog filma Prošle godine u Marijenbadu s početka šezdesetih godina, naći pred zagonetkom za koju svako mora pronaći svoj ključ? Da li bi se, prihvatajući mogućnost „pluraliteta istina“, trebalo zadovoljiti konstatacijom u kasnijim science fiction uradcima – koji imaju mnogo više „vanzemaljske srži“ nego što ju je filmska kritika pripisivala pomenutom filmu – da je „istina negdje drugo“? Ili samo odmahnuti rukom, sjetivši se da je neosporno mudar čovjek, pjesnik i nepatvoreni cinik Duško Radović davno zapisao da istina ima mnogo i raznih, dovoljno da svaki čovjek bude u pravu? Međutim – valjda zbog već pomenutim mi školovanjem usađene teze da je ljudska praksa izvor našeg saznanja i kriterijum istinitosti saznanja – prigrlio sam riječi Dragana Radulovića da je «istina uvijek tamo gdje i žrtva»; one stoje u tekstu o knjizi anti-memoara Pisanje ili nostalgija u kojoj je Mirko Kovač pisao o moralnim izborima ljudi s kojima je i lično i književno prijateljevao u vremenima u kojima „ljudsku praksu“ najviše pamtimo po tome što bi uvijek i neupitno spapunjala „naša ognjišta“, a ponekad bi se dozvoljavala mogućnost da su možda gorjele i „njihove kuće“!
Nadam se da u ovom trenutku neću sebi dati odviše slobode – jer sumnjam da će mi se takva prilika opet ukazati – ako gospodina Dragana Radulovića, člana žirija na prošlogodišnjim Danima Mirka Kovača, zamolim da bude pravi tumač ideje da se Nagrada Mirko Kovač dodjeljuje i za objavljeno djelo u kojem se navodi neka od misli velikog pisca ili iskoristi neki od njegovih zaista i danas aktuelnih komentara. To bi bio najbolji znak da Mirko Kovač ne može biti zaboravljen, ali i sigurna potvrda koliko nam njegova mudra riječ nedostaje.
Da li sam bar naslutio misterij metaproze Dragana Radulovića? Da li je dovoljno reći da mi kao fil rouge pomeđu rubova njegovih zbranih tekstova palaca vječno zlo u čovjeku? Da li je dovoljno povjerovati da se tom zlu literaturom moguće oduprijeti? Ili barem poput Sokrata smatrati da je „bolje trpjeti zlo, nego ga činiti“?
Završavajući svoj ogled o tajanstvu pisanja Mirka Kovača, Dragan Radulović kaže: «Ako se vrijednost jedne knjige mjeri njenom sposobnošću da čitaoca podstakne na razmišljanje o temama o kojima inače ne bi razmišljao – onda je knjiga Pisanje ili nostalgija veoma vrijedna.» Stoga ako sam uspio svojim osvrtom bar nekog da navedem da razmišlja o nečemu o čemu inače ne bi – smatraću da trud nije bio zaludan. Ako pak nijesam, poslužiću se – budući da ni mene „nijesu u Mletke šiljali“ – riječima pop-Mića: «Ko će bolje, široko mu polje!» A onaj koji to svakako čini bolje jeste naš večerašnji gost, književnik Dragan Radulović. Upoznao sam ga sad već daleke 2007. godine u ovoj istoj prostoriji u Crnogorskom domu u Zagrebu, poslije predstavljanja njegove knjige Splav meduze. Sačekao sam da svi na svojim primjercima dobiju potpise od autora, a onda sam i ja prišao gospodinu Raduloviću i zamolio ga da se samo rukujemo. Razlog je bio to što smo prošli takva vremena u kojima se čovjek morao mnogo čega lišiti i u antikvarijatima sam se nagledao knjiga sa posvetama mnogih poznatih ličnosti, pa se te zebnje nikako osloboditi. Osupnutom gostu (mislim da ova hrvatska riječ to najbolje opisuje?) ispričao sam tada kako je svojevremeno najbolji predavač Beogradskog univerziteta Raško Dimitrijević – govoreći o slavnom romanopiscu kojeg je lično upoznao – rekao i pokazao: «Ova je ruka tapšala Tomasa Mana po ramenu!», pa se eto i ja nadam da ću negdje biti u prilici da kažem kako sam se rukovao sa jednim od najpoznatijih savremenih crnogorskih književnika.
