Sande Dodevski
… Francisko Goja, Vinsent van Gog – Federiko Felini, Hercegnovski škver i naš Vojo Stanić!…
Opaska koja sama za sebe ne znači mnogo izuzev aluzije da živimo i postojimo uz osobu koja će svojim slikarskim radom ostaviti neizbrisivi trag u akropoli umjetnosti – trag postojanja, djelanja i preoblikovanja stvarnog u imaginarno, a da će pri tome to isto „image“ biti ako ne uvjerljivije od stvarnog a ono makar prijemčivije za vid i osjećaj za od zanavijek zbunjujuće stvarnosti „turbulentnog vremena“ za koje još ne postoji racionalno objašnjenje…
Vojo Stanić, naš savremenik, Puškin i Ljermontov našega doba poezije, i Miguel Servantes romana – posljednji je, čini mi se, u plejadi slikara kojemu ni vrijeme ni stvarnost još dozlogrdili nijesu!
Slikajući u svom ateljeu na Škveru u Herceg-Novom, kao da istovremeno ispisuje vječite ljudske snove i stvarne, realne želje koje su samo na korak od zabluda, preuveličane taštine, samoljublja i pomalo teatralne samodopadljivosti koja nije ništa drugo do ironija ne-znanja, samodovoljnosti i bog-te-pita šta sve još ne – tek, gorak okus kojega ćemo na kraju, htjeli mi to ili ne, ipak naiskap popiti!
Naravno da ovo što sam do sada rekao ne može ni izbliza da dočara svekoliki unutrašnji svijet slikarstva Voja Stanića, jer se on kroz taj svoj svijet kreće na neki naročito dostojanstveni i gospodski način i u njemu plovi kao kroz magiju iz koje na površinu nezadrživo ključa ironija, ali i osjećajnost čišća i od najčišćega puritanstva, čednija i od najčednijih snova! ….Sve što se nalazi na njegovim slikama, izgleda da se nalazi i u literaturi čiji je on najstrastveniji konzument, svejedno što će u svakom razgovoru reći kako za njega muzika zauzima dobru polovicu sveukupne umjetnosti!
-Eeee, zato što ona ništa ne govori, a sve kazuje! – odgovorit će Vojo Stanić, ali će se istog trena brže-bolje vratiti literaturi, prije svega njezinoj formi i načinu na koji je nešto rečeno, nego li samom sadržaju. Sve je već rečeno – reći će šaljivo dodajući kako on i ne čita baš sve, već samo ono što mu se dopadne, pa makar to bilo i sa posljednjih stranica knjige…
Čitajući kao da se Vojo Stanić odmara od slikanja, ili kao da slikajući dopisuje pročitanu priču obogaćujući je doživljajem pročitanog, i pri tom uvijek – ama baš uvijek!, na svakoj njegovoj završenoj slici u njezinom desnom uglu ostaje vidljiv savršeni oblik kugle u liku neke plavičaste nove planete sasvim, sasvim nalik planeti Zemlji! Nikada i nikome ništa nije rekao šta ta kugla znači i šta predstavlja!
O svojim slikama kao i o ostalim djelima iz svijeta svekolike umjetnosti, samo će skromno reći da su ona nastala jedino radi toga da bi drugim ljudima priuštila trenutke radosti i zadovoljstva, i odmah će potom šaljivo dodati da od takvog nevidljivog „hvala“ umjetniku i ne treba ništa više, jer je sve ostalo samo stvar taštine i prolaznosti u krajnjoj liniji, a o materijalnoj strani da se i ne govori!
Škrt na riječima iz i iza kojih se nazire genijalnost mudraca, usrijed započetog razgovora o svijetu umjetnosti – naprasno će iz njega zavarničiti duhovita dosjetka o nekom našem „ruralnom“ čovjeku koji ponekad može biti i veći umjetnik od svih izvikanih veličina… Originalnost utkana u cjelokupnu baštinu i naše i svjetske umjetnosti: to je umjetnički c r e d o slikara Voja Stanića!
Razgovarati s njim, veliko je zadovoljstvo i neslućeni užitak, možda i veći nego li provesti cijeli dan u razgledanju nekog od muzeja u kojima je pohranjena svjetska slikarska baština – od Mikelanđela do Pikasa, i od Pikasa do naših, crnogorskih slikarskih velikana kakvi su Dado Đurić, Uroš Tošković i – naravno, kraj svih njih – neponovljivi Vojo Stanić!
Herceg-Novi, kao i cijela Crna Gora, mogu biti samo sretni što je baš u njihovoj sredini rođen jedan ovakav umjetnik i slikarstva i živoga, najživljega života!
Kapu dolje pred Vojinim viđenjem čovjekovog bitisanja u vremenu.
Đenovići, 15.januara 2014.god.
Fotografija Voja Stanića preuzeta sa sajta www.pobjeda.me
