Velizar Radonjić – Satirična priča “Ispovijed”


Poštovani pośetioci, objavljujemo satiričnu priču “Ispovijed”, autora Velizara Radonjića. U narednom periodu objavićemo još nekoliko njegovih satiričnih priča čiji je kvalitet potvrđen priznanjima na raznim festivalima satire. Zahvaljujemo se gospodinu Radonjiću što je omogućio objavljivanje njegovih priča na našem portalu. Uživajte!

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja sa našeg portala i dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.


Velizar Radonjićnovinar i publicista u penziji.

Rođen 1952. godine u Jasenovi, Opština Kolašin, Crna Gora. Živi u Podgorici.

Izjašnjava se kao Crnogarc, ali mu to nije profesija.

Radni vijek proveo u građevinarstvu radeći na raznim poslovima na građevinama, poslovima novinara i urednika listova nekadašnjih građevinskih kompanija, zatim na poslovima tržišne promocije, administrativnim poslovima, prodaji nekretnina…

Povremeno piše članke, blogove i kolumne, kratke priče, eseje i drame. Piše aforizme, satirične priče i humoreske.

Krajem 2021. Godine objavio kapitalno djelo – knjigu HRONKA GRADITELJSTVA U CRNOJ GORI

Dobitnik je više prestižnih nagrada za satirične priče i aforizme.

Piše latinicom. Čita i latinicu i ćirilicu.

I ako je pola vijeka gradio živi od penzije jer se nije ugradio.


Ispovijed

Pritisla me tjeskoba, nijesam sav svoj. Jedan doktor mi je objasnio da, kao i većina Crnogoraca, imam neki sindrom, kako ono reče da se zove…, neki depresivni optimizam. To, kaže onaj doktor, samo Crnogorci imaju – i niko više na kugli zemaljskoj…

Kad me to ufati, nikako da dođem sebi. Bih da izdušim, a ne znam kako…

Lako je ovima što žive na Cetinju…

Pričaju da na Cetinju možeš da nađeš čovjeka, koji će za samo 10 eura dnevno da se sjekira umjesto tebe. Ovdje u Podgorici toga nema. Neće niko da radi… a poslije kukaju kako nemaju posla.

Probao sam sa spiskom: čim me uhvati, napravim spisak, pa onijema sa spiska, svijema redom – sve po spisku. Ne pomaže…

Savjetuju me da se ispovijedim.

Što da ne, rekoh sebi. Nije mi prvi put: od kako je Tranzicija ubila Boga u meni ja se, svako malo, ispovijedam – pred doktorima… ispovijedam se pred doktorima, a pričes’ uzimam u apoteci.

          Nijesam čestito ni odlučio da se ispovijedim, shvatih da je to lakše reći nego učiniti. U Crkvi navalica, ne možeš ni da priviriš koliko ima grešnika… vjernika – pođekoji. Svi grešni i svi traže oprost… isto kao u Sudu, a ne vjeruje niko…ni u Boga ni u Pravdu… Najveći vjernici postali Marksisti pa vjeruju u kapital. Ruku na srce, vjeruju i u Crkvu i u crkvenu imovinu. Jedino u Boga niko ne vjeruje.

Zato odabrah Svetog Petra Cetinjskog – Vladiku i Gospodara Crne Gore. Kod njega nema gužve. Dolaze samo turisti da naprave selfi, pa Svetac može da se slika. Bih da se ispovijedim pred njim. Vjerujem da je on vjerovao… i ako je češće preklinjao i proklinjao Crnogorce nego što se molio za njih ili im propovijedao Jevanđelje. Takvi su Crnogorci. Razumiju kletvu, a molitve i božje zapovijesti ne razumiju… ili neće da ih razumiju.

Na putu do Sveca svratih do Bolnice. Zakazali mi pregled za pola godine pa da provjerim kome da se javim: izabranom doktoru u Bolnici ili odabranom pogrebniku na Gradskom groblju… Iz Bolnice produžih do Sveca. Blizu je. Blizu je i Groblje. Tačno naspram Bolnice – samo sa druge strane rijeke, pa bolesnici iz bolničkog kreveta, u svakom momentu, imaju pogled u budućnost.

Svetac, izliven u bronzi, stoji na platou pored kružnog toka. U lijevoj ruci mu lap top. Pokušava da se konektuje kako bi na društvenim mrežama provjerio znamo li šta činimo. Desna ruka mu ispružena kao da pravi selfi pa mu ukrali mobilni. Ništa neobično, u njegovo doba su krali crkvena zvona.  Zlobnici kažu: “stopira do Cetinja”. Bježi iz Podgorice, kao što je vaktile od zuluma svojih podanika bježao i sa Cetinja.

         Ako hoću da se ispovijedim, naučili su me, dobro bi bilo da nekoliko dana postim. Postio sam. Od kako su mi onomad ugasili onaj komunistički mrak, ovdje svi poste. Skoro svi. Svih 365 dana u godini. Tako i ja. Mogu da se i ispovijedim i pričestim.

         Ispovijedih Vladici kako nema dana a da nešto ne zgriješim. Takve su okolnosti. Maloprije, na pješačkom prelazu naiđe džipašica, jednom rukom mazi kuče, drugom telefonira i vozi. Malo je falilo da me špatlicom skidaju sa pješačkog prelaza. Ljuta što, iznerviran, dreknuh: “mrš džukelo”, poče da psuje. Mislila da sam opsovao kuče. Ovdje inače više vole kučiće nego djecu. Kučiće redovno vakcinišu. Dijalog smo završili na znakovnom jeziku: pridala je gas i pokazala mi srednji prst, a ja njoj od šake do lakta. 

Umijemo mi da se sporazumijevamo i na drugi način. Političari, na javnoj sceni, najčešće komuniciraju na pasmaternjem, a narodu se obraćaju narodnim poslovicama: “Ne lipši magarče dok ne prođu izbori. Treba da glasaš”. 

         Imam utisak kao da je Svetac jutros ustao na lijevu nogu. Neraspoložen, ako nije zbog toga što su mu ukrali mobilni, kao da pita: znamo li šta činimo?

         Objašnjavam Vladici da znanje nije najvažnija stvar u životu. Na protiv. Za uspjeh su dovoljni neznanje i samopouzdanje i zbog toga je ovdje svaka vlast uspješna i dugovječna. Niko ne pita: ”znaš li šta činiš”. Važno je da činiš ono što znaš. Tako smo za samo tri decenije premostili čitav vijek – vratili smo se sto godina unazad. Još dvije decenije i vratiće nas u njegovo doba. No se bojim da nećemo imati đe da se vrnemo. Liše gradova, sva Crna Gora je napuštena i zapuštena – isto kao fabrike u tranziciji kad ih pripremamo za prodaju.

Ovdje je, inače, sve na prodaju. Liše Domovine. I Domovinu bi, ali su nju već prodali. Za patriote Domovina nema cijenu, pa su je dali u bescijenje.

Ispovijedam Svecu, kako nama ništa nije sveto. Ni Domovina ni Sveto pismo. I meni, grešnome, pada na pamet da ispravljam Jevanđelje: “Ko tebe hljebom ti njega motikom. Nema hljeba bez motike.” Možda sam u pravu: kad god se kroz istoriju dignu kuka i motika, nama je kuku bez motike. Njive zarasle, pa uvozimo sve što na njivi može da rodi. Zarasle livade, pa uvozimo i travu.  Ruku na srce, travu bi rado uzgajali, ali čekamo da se legalizuje.

Ispovijedam se kako je državno milosrđe bezgranično: i ove godine su mi penziju povećali za čitav euro, ali sam ja nezahvalan… ispovijedam se, a sve mi se čini da me Vladika ne sluša. Nervozan je što su mu ukrali mobilni pa nema blutut i ne može da se konektuje na internet. Vidim da od ispovijedi nema ništa, moram oprost da potražim na drugom mjestu. Možda je najbolje da se vratim do Bolnice kod onog doktora za depresivni optimizam.

U Podgorici, 2020.godine

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


2 × three =