Iz knjige: Pisma, bilješke, eseji

Mirjana Aleksandrova Rajković

S LJUBAVLJU MOJOJ BAKI

Crkvena zvona odliježu. Moja baka i ja, ležimo priljubljene jedna uz drugu na starinskoj šušti*, sa debelim vunenim stramacem ispod sebe i vunenim jorganom na nama, osluškujemo zvuk zvona i brojimo. Koliko puta odzvoni, toliko je sati. Odliježu crkvena zvona sa Cetinjskog manastira i ispunjavaju prostor daleko oko sebe. Nije bilo buke kola da nam zasmeta jer su vrlo rijetka auta bila, nije bilo ni televizora. Jedan starinski radio je bio glavno informativno sredstvo.

Osluškivale smo ja i moja Stanica Nikolina i tišinu, koju je znalo prekinuti crkveno zvono na svakih sat vremena. Najplemenitija i najljepša žena koju sam u životu upoznala. Ne zato što je ona moja baka, po Ocu, nego zaista nepristrasno govorim, ali je izdvajam jer je i ona samu sebe izdvojila za života prirodnom inteligencijom, plemenitim postupcima, rijetko pametnim i mudrim savjetima, i uopšte cjelokupnim
načinom življenja. Nikad me nije ništa prevarila, ničim iznevjerila. Na protiv. Vođena prirodnom radoznalošću postavljala sam joj pitanja kao što su: zašto su zvijezde toliko daleko, što je iza njih, zatim, zašto se ljudi svađaju, a onda još teža na koja mi niko ne bi mogao dati ni prikladan a kamoli prihvatljiv i racionalan odgovor, jer su bila poput onih koje učitelji postavljaju učenicima u zen-budizmu za duhovnu vježbu – takozvani ‘‘koan’’ na primjer: što smo bili prije nego što smo se rodili? Odakle smo došli? – i slična pitanja. Dakle, ja sam moju Stanicu ostavljala bez teksta, ali ne sasvim. U tim situacijama, baka mi je govorila: ‘‘Kad porasteš, samo će ti se reći. Život će ti dati odgovore na ta pitanja’’. Ja sam se tada ljutila na nju, misleći da neće da mi kaže jer smatra da sam isuviše mala da bi mi to mogla ‘‘povjeriti’’. Deveta godina mi je bila, a mojoj Stanici osamdeset i treća. Bunila sam se, a nijesam ni slutila koliko je moja Stanica bila iskrena sa mnom. Koliko je mudrosti i istine u njenim riječima bilo. ‘‘SAMO ĆE TI SE REĆI’’. I zaista, neke istine o životu ne mogu se riječima objasniti. One se prosto shvate kad dođe vrijeme za to. Kad čovjek dostigne jedan određeni stepen duhovnog razvoja, odgovori sami dolaze na dio nekad davno postavljanih pitanja, kao kad pokušavamo da se sjetimo nečega u određenom trenutku, ali uzalud, i onda – na izgled iz čista mira, kad više ne razmišljamo o tome, cijeli film nam je odjednom pred očima, zajedno sa svim odgovorima.

Nešto više od mjesec dana sam imala a moja Stanica 74. godine, kad je sa mnom u naručju tražila žene koje su se skoro porodile a imaju dovoljno mlijeka, da bi i mene nahranile. Borila se za moj život. A i voljela me je. Bila sam ostavljena baki. Majka se poslije svađe sa tatom i njegovog odlaska na put, vratila u rod, odnosno tetkama. Mene je ostavila mojoj Stanici. Koliko je to dugo potrajalo dok su se opet pomirili otac i majka – ne znam, znam samo da za cijeli taj period baka nije htjela da me hrani mlijekom od životinja ili iz prodavnice, kao što to rade mnoge žene i danas, čak što više – jedan veliki broj njih namjerno prekine mlijeko iz teškog i neoprostivog egoizma, nego me nosila kod dojilja da me nahrane zajedno sa svojom djecom. Vjerovala je da je tako bolje i zdravije za mene. Prije pet godina, čitajući ‘‘Klasične lekcije o zdravlju i ishrani…’’ poznatog makrobiotičara Mičio Kušija, naiđem na rečenice u kojima kaže: ‘‘Kravlje mlijeko proizvedeno je za telad, ljudsko mlijeko za bebe. Njihovi sastavi i dejstva su vidno različiti… oba su stvorena za uzimanje direktno iz grudi, bez izlaganja vazduhu. Čim se to desi, počinje stvaranje bakterija.’’ I tada sam se sjetila rezona moje Stanice, i što sam drugo mogla sem da pogledam u Nebo i da joj uputim osmjeh sa zahvalnošću.

Svu toplinu, ljubav i pažnju koju jedno biće može da ima od majke ja sam imala od tatine majke, do kraja njenog života. Meni je tada bila dvanaesta godina i veoma jasno se sjećam u toku svih tih godina, čini mi se skoro svega što je važno, pa čak i dosta detalja koji na izgled nemaju neki bitan značaj.

Lice moje Stanice je prosto isijavalo toplinom, nekim blaženim izrazom koji nosim duboko ucrtan u svijesti i u srcu, odnosno u duši.

Danas, poslije četrdeset godina, ja spavam na njenom gvozdenom krevetu i na istoj šušti. Vrlo često se sjetim molitvi kojima me učila, priča za laku noć u kojima je uvijek bio prisutan Anđeo čuvar koji danonoćno bdije nad dobrom djecom, čuva ih i štiti od svakoga zla, napasti i nevolje. U njenim pričama koje su bile ispričane sa vrlo bogatom i živom maštom, a za koje sam kasnije shvatila da ih je za mene ona sama smišljala, uvijek i iznova, nikad nije bilo ni pomena o nečemu što bi moglo da me zabrine ili prepane. U njima nije bilo prisutno nikakvo zlo, pa nijesu mogle biti nalik realnom životu. Jako su mi prijale i činile mi posebnu radost. Koliko god da ih ispriča, malo mi je bilo, pa bih je nagovarala da nastavi. Spavala bih poslije tih priča dubokim i ‘‘anđeoskim’’ snom – kako je uobičajavala da kaže moja baka.

Kandilo mi gori uz uzglavlje, poput njenog kandila, ali nije tako lijepog oblika kao što je bilo njeno, jer ovo moje je improvizovano mojom kreacijom. Važna mi je namjena. Molitve je izgovarala prije spavanja uz blagu svjetlost, skrušeno, u dubokoj tišini, i u sebi. Mene je učila samo onim molitvama koje nijesu bile njene lične. Te molitve je napaćena žena u obraćanju Bogu govorila u sebi, i ne bih ih poželjela nikome, jer znam da su se odnosile na molbu Svevišnjemu za spas duše njene brojne familije, od roda do doma, koju je prerano izgubila – četiri brata i četiri sina a ni od jednoga nije dočekala poroda, samo od petoga sina – najmlađega – moga Oca. Posebna molitva je bila da joj Gospod Bog bar njega ostavi i blagoslovi. I, uslišena joj je.

Od moje bake sam naučila da je duhovni rast neprestalni proces u toku jednog života od početka do kraja i da je prava, nesebična ljubav beskonačna. To me je učila i sopstvenim primjerom a ne samo riječima.

Ono što bih danas zamolila moju Stanicu, to je da umjesto njenim lijepim umilnim glasom, kakvim je meni pričala priče za laku noć, toplinom i govorom Duše prenese Tati pjesmu koju sam mu napisala, i objavila u knjizi ‘‘Četiri vjetra ili na bezvremenom putu’’. Zajedno su im duše i ja znam, i osjećam, da me i dalje vole.

MOLITVENA LJUBAV

Tebi Tata

Od Božje harfe jedan zvuk
sačuvaj za mene
Ljubavlju svojom znaćeš
da mi pošalješ most k Tebi
da pređem nepređeno
da osjetim nedokučivo
meni, običnom smrtniku
zrncu pijeska
na plaži zemljine kugle.

 

VJERUJEM U BOLJEG ČOVJEKA

Puno svireposti i laži, taštinom, glupošću i pakošću gomile kostiju odjevene zajedno sa mesom i krvlju, pa sve prekriveno kožom – eto kakvu žalosnu, beskorisnu i štetnu sliku daje većina ljudi. Sa tupim izrazom lica liče jedni na druge, kao da su najbliži rod.

Ne rađa se svakoga dana čovjek koji će njegovati vrline, čovjek čije tijelo neće biti jedna trulež više, podložna promjenama vremena u kojem živi, već kuća za dušu u kojoj su nepregledna prostranstva, utočište za onoga koji je nosi i za druge ljude plemenitih pobuda bez i jedne ružne misli i namjere.

Od svih zadataka čovjeka, najlakše se roditi. Pa, čak ni to nije bezbolno. Postati čovjekom je vrhunska umjetnost i mudrost – pravim čovjekom. Čovjekom dostojnim Božjeg Blagoslova. Čovjekom sa probuđenom sviješću o svom postojanju, a samim tim i tuđem; o zadatku koji ima na ovoj zemljinoj kugli. Biti čovjek koga neće ponijeti pohlepa, svjetovna moć, novac, varljiva snaga tijela od koga može biti jača i bilo koja bakterija koja se samo pod mikroskopom vidi, na ružan način prevlast nad drugim čovjekom, koristoljublje, koga sujeta neće otrovati sasvim… O, kako je teško sresti čovjeka koji to jeste! Bolje reći kako je izuzetno, a ne teško, jer teško je prepoznati ga ako nam je srce već otrovano. Da bi smo vidjeli u ovom mraku bezumlja koje vlada nad velikim dijelom čovječanstva, moramo imati ono što rađa sposobnost za jasno viđenje i u toj vrsti mraka, a to je duhovni vid koji dolazi iz čistine duše i bistrine uma.

Siromašno je vrijeme u kojem se ne rađaju kvalitetni ljudi, oni koji dostojanstveno nose breme prošlosti i jasnu viziju bolje budućnosti, svjesni sadašnjeg trenutka. Siromašno je vrijeme u kojem nema ljudi koji hoće i mogu dati živost vremenu u kojem žive, jer što je vrijeme bez pravih ljudi? – samo varljiva kategorija. Čovjek se zanosi da može ovladati vremenom, čak i suditi mu, ali vara se. Vrijeme sudi čovjeku a ne čovjek vremenu.

Veliki je apetit gramzivosti ljudskoj, megalomanija sve više maha uzima, pa ipak, malo je onih koji vremenom ne prestanu vjerovati i sami sebi, koji se ne pretvore u sopstvenu ruševinu.

Tražiti, pronaći svoj put, slijediti ga i oplemenjivati – mora biti zadatak svakog čovjeka. Čini mi se da nema ”boljeg” i ”goreg” puta, te da postoji samo lakši i teži. Ali zato, ima boljeg i goreg načina na koji idemo životnim putem, i to je ono što nas oblikuje i čime doprinosimo našoj stazi i ukupnom duševnom usavršavanju ili pak stagnaciji svijesti.

POŠTOVANJE  PRIRODI

Ni jedan cvijet koji sam dobila na poklon nije me obradovao. Uvijek sam u njemu viđela samo jedan život prekinut u svom razvoju, da bi meni neko učinio radost ili me ’’ukrasio’’. Posebno ovo drugo je tužno. Istina, kao dijete, znala sam da u proljeće uberem buket prvih ljubičica i da ih ponesem majci na poklon. Bio je to jedan od mojih izraza ljubavi i pažnje, ali kako sam odrastala, shvatala sam što radim tim jadnim ljubičicama, i prestala sa takvim ponašanjem. Tada sam počela da odlazim u parkove i na poljane cvijeća samo da bih gledala kako raste, osjećala kako miriše i divila se ljepoti koju ima to neubrano cvijeće. Čini mi se da i miris promijeni kad ga ubere ljudska ruka. Po ničemu više nije isto. Možda i ono osjeća da mu je sa tim već presuđeno, već skraćen vijek trajanja, življenja. Možda i biljke, kao i životinje, mogu da predosjete svoj kraj. Ako osjećaju ljubav sa kojom ih neko njeguje, zašto ne bi mogle osjećati i bezdušnost sa kojom im neko kida stabljike.

Vrlo rano sam odlučila da neću učestvovati u tom nasilnom prekidanju života cvijeću. Zato me poljane istog oduševljavaju. Rijetko što me može opustiti i odmoriti mi dušu, kao kad gledam poljsko cvijeće. Ne bašte koje uredjuje ljudska ruka. Ne nametnuti izbor cvijeća zemlji, nego ono na koje čovjek ne vrši uticaj, ono koje raste samo od sebe, odnosno, ono koje zemlja sama izabere da ga rodi baš takvog kakvo je.

Možda sam, upravo gledajući cvijeće shvatila u kolikoj sam zabludi kad mislim da trebam onima koje volim. Čini mi se da inače ljudski rod prolazi kroz takvu vrstu zablude. Valjda je čovjek sklon da svoje potrebe pripiše drugima. Nesvjesno, ali ipak. Istina je, da trebaju meni oni koje volim, a ne ja njima. Dok to nijesam shvatila, dugo sam patila misleći da je strašno to što sam beskorisna svima koji su mi dragi. Dugo vremena nijesam bila u prilici da uradim ništa za njih, da se pomjerim ni na jedan način, pa čak ni da im kažem koliko ih volim. Ta nemogućnost me je iscrpljivala, ponekad dovodila i do granica moguće izdržljivosti nerava, činila potištenom, ali… gledajući cvijeće čiji rast nije uslovljen ničim do Božjom voljom, shvatila sam koliko malo je potrebno da dođem k sebi. Koliko je čovjek u suštini mali u svojoj veličini, umišljenoj veličini, toliko da ni jedan jedini cvijet nije uspio da proizvede u svojim laboratorijama a da sjeme za to nije imao. I inače, ništa bez sjemena nije uspio da proizvede, a Priroda… Priroda sama stvara sjeme i sama rađa, utiče na sopstveni rast, i čovjek joj nije potrebam. Ni jedno ljudsko biće joj ne treba da bi mirisala, ni jednom cvijetu drugi cvijet. Svaki za sebe je savršen, u mjeri u kojoj to može biti. Ni jedan cvijet ne traži da i drugi cvijet pored njega niče da bi i on cvjetao i da bi davao miris. Možda je i ljudskom biću  dato takvo svojstvo, ali ga nijesmo svjesni. Čovjek samo umišlja da je potreban Prirodi dok pokušava da je prilagodi svojim mjerilima vrijednosti, sastavlja neke ekološke i ideološke projekte kojima bi da je ukroti – smatrajući je divljom, i što već sve ne radi, a u stvari, samo ugađa svom egu i pohlepi, pokušavajući da se takmiči sa njom. Što sve jadni čovjek ne radi, samo ne ono osnovno što bi trebalo, a to je: da uči od Prirode i da je slijedi.

Zavaravali se mi ili ne da je XXI vijek napredniji od XX, a XX od XIX itd. ja ne vidim taj napredak sem u pogledu tehnike i tehnologije, a ljudska svijest stagnira,  savjest  takođe. Sve više ljudi se pretvara u mašine sa obimnim brojem podataka, i to je sve. Još uvijek je jako puno onih koji ne mogu da oproste drugima uspjeh, koji bi da kontrolišu tuđe živote i koje zavist i pakost izjeda. Čini mi se da je primitivizam u svakoj eri uvijek bio isti, samo se  na različite načine izražavao u različitim zemljama. Egoizam takođe. Procentualno izraženo, u odnosu na broj stanovnika, taj odnos je i danas svuda isti. Razne opasnosti i stradanja koje izaziva čovjek, ne smanjuju se. I o kojem napretku kroz vjekove, osim o tehnološkom, možemo govoriti?

Mnogo je zla Zemlji nanešeno – kompletnoj planeti i njenom omotaču, a što je dobila za uzvrat od čovjeka? Ništa. Zatrovao je na svaki način. Loše misli stvaraju  lošu energiju koja sve više ispunjava prostor, zamjenjuje zdrav vazduh trujući ga, i čovjek ide sopstvenom uništenju. Ja ne znam da li ima na ovoj planeti biće koje je manje svjesno svoga postojanja od čovjeka. Ne vjerujem.

U knjizi  ‘‘Četiri vjetra ili na bezvremenom putu’’, odnosno putu duše, objavila sam i pjesmu koja slijedi

OPOMINJUĆI HOD

Ako jednoga dana čovjek uništi sebe
a nad preostalim dijelom ljudske rase
zagospodare životinje
neće imati zašto upotrijebiti čovjeka
to smiješno stvorenje
koje je nagon za samoodržanjem
zamijenilo nagonom za samouništenjem
uobraženo u svoju moć

životinje će imati pred sobom biće
koje jede i kad nije gladno
pije i kad nije žedno
smije se i kad ništa nije smiješno
uz to je sklono ludilu i uništenju

neće moći da iskoriste ni ljudsku kožu
kao što mi koristimo njiho
biće to žalosna slika za životinje.

ZAHVALNOST
PRIRODNIM  PADAVINAMA

Kako se pojačava vlažnost vazduha, tako se i senzibilitet čovjeku pojačava. Valjda ta količina vlage utiče na nervni sistem, tako da ko ima ‘nedovršenih računa’ postane prijemčiviji za njihovu konačnu završnicu, a ko je pak radio na izgradnji svoje ličnosti i shvatio kako da nedovršene poslove i dalje odradjuje, postane prijemčiviji za brža pa čak možda i kvalitetnija rješenja. Ja lično volim kišu. Prosto je volim. Toliko je lijepa, da joj se svaki put nanovo divim. Tu jaku cetinjsku kišu, koja rijetko gdje pada u tolikoj količini kao u ovom gradu, ponekad posmatram satima. Izadjem u šetnju, i što je veći pljusak to mi je veće zadovoljstvo hodati po njoj. Tada osjećam da sam na neki način još bliža Prirodi. Pa još ako ima i prethodnog sijevanja munja, a zatim grmljavine, prosto mi nekako dušu uzbudi ta ogromna količina energije, ta magičnost prirodnog elektriciteta, taj jaki prasak koji pokazuje snagu Prirode. Uglavnom se – ne lijepo, nego prelijepo osjećam dok šetam u te i takve ure. Tada još više osjetim koliko sam dio harmonije koja vlada u Prirodi.

Čini mi se da neprekidni naleti padavina učine da se u čovjeku pojačavaju osobine koje su u samoj suštini njegove prave ličnosti i koje ga čine onim što jeste.  Blažene duše su još blaženije, zli ljudi još više zli. Kiša može biti kao ogledalo prosutih vizija, ogledalo nadanja, ogledalo borbe, izazov. Kiša natapa zemlju, i ona radja. Kiša je pravi prijatelj koji je rijetko gdje dobro došao, jer ne umiju ljudi da joj se raduju; valjda zato što im kvari umišljeni komoditet. Vještačku udobnost. Sa mnogo raznih gluposti se većina ljudskog roda i inače hrani, pa nije čudo što ne umiju ni vidjeti a kamo li voljeti kišu. Da nije te svemoćne vode na što bi ličili ljudi, na što bi im ličili stanovi, kuće,  ulice, gradovi? Ni rastinja više ne bi bilo. Život bi prestao da postoji. Ipak, moram joj zamjeriti jedno svojstvo, a to je, što ima nepovoljan uticaj na hronične bolesnike. Da nije toga, sve pohvale nebeskoj vodi.

Još više volim snijeg. Naravno, ne kad je u nekoj zastrašujućoj količini, ali u podnošljivim nanosima… mislim da rijetko što može izazvati toliko nježnosti u duši kao gledanje suvih pahulja snijega (bez primjese kiše). Ti predivni oblici što slobodno lelujaju vazduhom tako diskretni i svuda jednako prisutni, ispune prosotor koji postane  svjetliji nego što jeste; dobije neku magičnu bjelinu i kao da isijavaju svjetlost i krovovi kuća, ulice, drveća… sve što je na zemlji.

Izlazim u duge šetnje i uživam u svakom trenutku gledajući pahulje, dočekujući ih na dlanovima, kosi, posmatrajući prema uličnim svjetiljkama njihovo nježno spuštanja sa Neba ka zemlji.

Nikada u vazduhu nema tako očaravajućeg mirisa svježine kao kada pada snijeg. Moje divljenje pahuljama.

PISMO MAJCI

Sjeti se majko. Bila sam u rascjepu, u fazi traženja sebe, prikupljanja zdravih, nepolomljenih ostataka dotadašnje Mirjane. Imala sam fobiju. Sad je više ne bitno koju. Bila si mi potrebna. Tvoj dom mi je trebao kao utočište da je prevaziđem. Zamolila sam te… ne, samo sam te pitala da li mogu da budem kod tebe, kod vas, dok me ne prodje panika sa sobom. Dok prevazidjem krizu. Nadala sam se da mi je to spas. Došla sam predveče, s namjerom da ostanem tu. Priznala sam ti na kakvim sam mukama. Tražila od tebe pomoć. Ta pomoć se sastojala samo u tome da imam otvorena vrata od rodske kuće da dodjem kad hoću i ostanem koliko hoću, onoliko koliko mi je  bilo potrebno da povratim mir, izgubljeni mir. Da noću spavam kod vas. Da vas osjećam i u svojoj blizini a ne samo u duši. Uzvratila bih ti ljubavlju, pažnjom, razumijevanjem. Bila sam na ivici nervnog sloma. Saslušala si me, pogledala me hladno, stisnula usne, a onda rekla: ‘‘Nemoj mi dosadjivati kući. Ako si bolesna, idi pa se liječi’’. Okrenula si mi ledja i nastavila svakodnevne rutinske poslove koje svaka domaćica obavlja uoči večere. Kao da se nije desilo ništa. Kao da nijesi viđela cijeli jedan svijet slomljen. Moja ruševina je bila pred tobom, a ti si se ponijela kao da nikada nijesam bila dio tebe, niti pripadam tu, kao da nijesam tvoja. Ako ostanem, znala sam da me nećeš primjećivati. To je značilo da treba da izađem iz tvoje odnosno vaše kuće, i iz tvoga života.

U našem predzadnjem razgovoru, prije tvoje smrti, pitala sam te da li se sjećaš toga. Gledala si me dugo, bez riječi. Što se u tvojoj glavi zbivalo neznam. Kakve su te misli posjetile i natjerale da mi kažeš sledeće riječi, ni to ne znam, ali čula sam jasno izgovorene rečenice, bez i jedne dileme ili zadrške u glasu: ‘‘Znači, zbog tebe sam oboljela od raka. Ne želim više da te vidim’’. Bila je to nova optužba. Šok. Je li moguće da i za to moram biti krivac? To breme sam tada uprtila i izgleda da mi se još nije maklo s ledja.

Znala si kroz što sam prolazila kada sam izašla tu noć iz kuće. Anksioznost mi nije dala da zaspem. Ne da nijesam mogla, nego nijesam željela. Trebalo mi je da u tvojoj kući spavam a ne u mom stanu. To je bio užasan osjećaj teške samoće, koji me natjerao da nabavim pištolj i budem spremna da na najmanji šum pucam u pravcu odakle dolazi. Hladne, mokre peškire sam privijala na vrat da ne bih zaspala. Imala sam užasne, košmarne snove, pa sam tako odlagala njihov dolazak. Vrlo malo sam spavala. Ja, koja sam voljela po 10 pa čak i 12 sati bez prestanka spavati dubokim snom, odjednom sam sebe prisiljavala na nesanicu, da ne bih proživljavala ponovo to što već jednom jesam. Očajanje, strah, neizvjesnost, neželjenost, neshvaćenost, neprihvaćenost… užasnu zbrku su stvorili u mojoj glavi. Odakle početi sa čišćenjem svega, nijesam znala. Ni kako. Nalazila sam snagu u do tad skoro nepoznatim izvorima duše. Molila sam se Bogu da mi da snage da prevazidjem bolove, da me oslobodi gorčine koju sam osjećala, da povadi sve iglice koje su se zabole u mojoj duši, a bilo ih je dosta, te da ostatke takve žene uništi u meni i da mi da snage za novi život. Za još jedan početak. Molila sam se svim srcem iz dana u dan, iz noći u noć. I dao mi je – slava Mu i hvala. Poslije koliko godina uporne borbe sa samom sobom sam uspjela da sasvim izađem iz toga haosa i kako je došlo do novog početka, jednog rasterećenijeg i opuštenijeg življenja – više se ne sjećam. Znam samo da gledam na te epizode života kao da su se dešavale nekome drugome. Tih dana sam napisala pjesmu, koja nema naslov:

***

Kad budeš sam

očajno sam

i shvatiš

da ti više nijesi ti

umrijeće jedan čovjek

da bi mogao da se rodi drugi.

(Pjesma je objavljena u mojoj knjizi ‘‘Sve je igra’’)

I zaista! Imam osjećaj kao da sam na neki neobjašnjiv način nadživjela samu sebe.

Tvoja optužba da si zbog mene oboljela od raka, ostala je na snazi do kraja tvoga života, tako da smo se samo još jedanput srele, iako si poslije tog našeg zadnjeg susreta živjela još tačno četiri mjeseca. Dolazila sam za to vrijeme, ali nijesi htjela više da me primiš u posjetu. Vjerovatno da u tom periodu od četiri mjeseca ne bih ni jedan put više došla, ali sam poslušala savjet moga premiloga roditelja a tvoga muža, da ipak i dalje dolazim, bez obzira da li ćeš me primiti ili ne. Iz poštovanja prema Tati i s ljubavlju prema Njemu, nastavila sam dolaziti, ali, uzalud. Ili ti je možda prijala moja muka što kad uđem u kuću, vrata od tvoje sobe ne smijem otvoriti dok se ti ne predomisliš i kažeš da mogu. Nijesi to uradila. Otišla si. Sa tobom su mi umrle dvije majke. Jedna koju sam voljela, i druga koju nijesam mogla voljeti. Zvuči paradoksalno, ali je tako. Obadvije ličnosti u istoj ženi. Ili su možda u meni dvije kćerke: jedna koja te voli, i druga koja to ne može.

Završavam ovo pismo sa neodređenim osjećajem, jer shvatam da je i trenutni   doživljaj života a kamo li osvrtanje na događaje, stvar mentalne projekcije, zbira prošlih trenutaka zajedno sa sadašnjim.