U sklopu crnogorsko-hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam Ivana Babića.
Priredio: Božidar Proročić
Ivan Babić (Imotski, 1961.), pjesnik je i prevoditelj. Povremeno piše kritičke osvrte i recenzije. Poezija mu je objavljivana u najznačajnijim književnim časopisima, na internetskim portalima, uvrštena je u više domaćih i nekoliko međunarodnih antologija i prevedena na nekoliko svjetskih jezika. Sudionik je pjesničkih festivala u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavio je 6 knjiga poezije. Za knjigu Koncepcija vrta dobio je prestižnu nagradu „Tin Ujević“ (2015.).
Živi i radi u Zagrebu. Profesor je filozofije i ruskog jezika i književnosti te diplomirani knjižničar. Voditelj je mreže Knjižnice Sesvete (KGZ). Osnivač je i voditelj tribine „Kulturni četvrtak u Sesvetama“, kao i masovnih okupljanja pjesnika „Sesvetskog pjesničkog maratona“ i „Stihotrona“. Član je Društva hrvatskih književnika.
POGLEDI
Premda se činilo da je sve kao i prije, slutio je da
svjetlost nešto u sebi skriva. Još donedavno trajalo
je suglasje. Uvažavanje je bilo obostrano, kao i želja za uživljavanjem i osvajanjem. Pogledi su živjeli
i umirali u sveprozirnosti i povjerenju. Ne mareći
za početak ni za kraj. Bezbrižna mimikrija misli i
snova. Skrivanje i otkrivanje u dometima vlastitih
sjena. A sada, premda se činilo da je sve kao i prije,
jasno je slutio – nešto nepoznato u svjetlosti se skriva. I potajice proniče u nevidljivo.
Jutra i noći su se gotovo stopili, ostavljajući tek otvor
za škrto svjetlo i kratke udisaje. Sada kao da su sve
staze vodile do ruba istog proplanka. Više to nije
bila stvar njegove volje, nekakve želje, niti se pitao
zašto. Samo bi pritvorio oči i pustio da se pogled
rastvara, da ga neumoljivost podučava i tješi i da ga
vodi tamo gdje nikako ne dopiru suze.
Pogled s visoravni pucao je na oštro obrubljene planine u daljini. Slušao je uspavljujući fijuk vjetra i
šum borova. Neupitnost se prikradala i polako ga
osvajala kao neželjeni san. Kao da ga je nešto navodilo na isuviše pouzdane tragove, podmetalo sigurne odgovore. Nedostajalo je pitanje.
Pažnja kao da mu je zamirala već na trepavicama.
Gledao bi u noćno nebo i činilo se da vidi uvijek
isto zviježđe. Jutarnja svjetlost je sve do popodneva dozrijevala u zjenicama. Trebao je novi pogled.
Da se može zagledati u nulti trenutak preobrazbe, u
impuls same mijene, u zagonetku što traje duže od
treptaja. Trebao je novi pogled. Svjetlost što poput
dlana blago ali odlučno rastvara sva vremenita vrata
u njemu.
Odjednom više nije bilo toga pogleda. Razlio se
život iz zjenica i stopio s nebeskim plavetnilom.
Sada netko usamljen sjedi kraj poluotvorenih škura
i promatra mlaz zrelog meda na škrtom prosinačkom suncu. Nešto smo zavoljeli i ne znamo prestati.
Foto: dhk.hr
Be the first to comment